Nije suštinski problem koji cijepa i drma opozicionu “trojku” baš ovaj oličen u dilemi iz naslova. Ključno pitanje za Lekića, Krivokapića i Rakčevića jeste - šta nakon toga. Koji je prvi, drugi, treći potez pošto se izađe iz Vlade ili ostane u njoj. Opet, kao i mnogo puta tokom ove devetomjesečne partije šaha sa DPS-om, “trojci” fali anticipacija, koja je u toj igri najvažnija stvar. Zato DPS ispada vještiji igrač koji taktičkim potezima, naizgled i velikim žrtvama, na kraju ostvaruje prednost i vodi partiju kako njemu odgovara. Naravno, i uz pomoć ukradenih figura i varanja na satu. “Trojka” je, istina, dobro krenula tzv. parlamentrani dijalog. Prinudila je DPS na njega, obezbijedila prisustvo makar u formi zapisničara ambasadora EU, podstakla i izraženu medijaciju ambasade SAD, što je sve dovelo do prihvatanja onih 6 ili 7 tačaka vezanih za razne koncesije u dokidanju monopola autokratske vlasti. Ali već tu, na početku, kada je ostvaren značajan opozicioni iskorak u pravcu potiskivanja DPS figura, počeli su problemi sa predviđanjem protivničkih poteza i odlučivanjem. Prekaljeni i beskrupulozni igrač kao DPS znao je to svaki put da kazni. Tako su pregovori, umjesto početkom februara završeni krajem maja. Iako je opozicija davala više ultimativnih rokova da se pregovarački proces mora završiti prvo u februaru, pa u martu, aprilu, partija se otegla što je, naravno, išlo na ruku DPS-u. Svaki put kada bi novinari pitali opozicione lidere a šta ako DPS izigra i ovaj rok i ultimatum, oni su slijegali ramenima ili nemušto odgovarali - o tom potom. A kada nemate odgovor u politici za svaku moguću situaciju, kada ne povlačite poteze, odlučujete, već čekate i pristajete na iznuđene korake - onda to nije politika. Tako su se, kako reče jedan od posmatrača, sastanci “trojke” sveli na razgovore o perifernim temama i na guranje pod tepih glavnih pitanja. Koja su tražila jasne odluke.
Ali uprkos slabostima, “trojka” je zaljuljala televizijsku Bastilju, što je više imalo simbolični značaj nego što je uzrokovalo istinske promjene na RTCG. Uspjeli su, takođe, da dobiju ključne ministarske resore i pozicije u DPS mehanizmu krađe izbora i kupovine glasova. Zahvaljujući tome već nedjeljama isplivavaju brojni podaci o zloupotrebama, selektivnoj primjeni zakona i nedomaćinskom odnosu prema budžetskim sredstvima. “Trojka” je dodatno delegitimisala Pozitivnu i prikazala je kao marionetsku stranku vrha vlasti i njenih tajkuna, izbacujući je zato sa opozicione kvote. Neko će reći - sve smo to već znali. Baš zato se DPS nije mnogo sjekirao zbog mulja i smeća koji su se izlili na javnu scenu. Progutali su u isto vrijeme da im je drugi čovjek partije i predsjednik Političkog savjeta šef organizovane kriminalne grupe, pa zašto bi imali problem sa manipulacijama i namještaljkama u ministarstvu rada, finansija, policije ili poljoprivrede. Ili drugim državnim institucijama u koje su ušli opozicioni predstavnici i pronašli malverzacije. I onda se pokazalo šta je bio glavni motiv DPS da pristane na pomenute koncesije opoziciji. Da ih odvrati od ulice i radikalizacije prilika po makedonskom scenariju, s jedne strane, i provlačenje kroz parlament par suštinskih zakona i ugovora kojima vrh vlasti sebi i svojim tajkunima obezbjeđuje nove poslove i privatizacije, što znači i nove milionske profite. Od kojih će dio biti i za ovu kampanju. Đukanović i Marković su vješto odlučili da Vladu "prepuste" opoziciji, a da zajašu, preko osedlanog Pajovića - parlament. Jer glavna bitka se posljednjih dvije godine u vladajućoj koaliciji, zbog čega se i raspala, vodila za kontrolu nad Skupštinom u čijim je rukama bila sudbina svih Đukanovićevih projekata kojima zaokružuje jedinstveni koncept privatne države. Nove članice NATO-a. Congratulations!
Opoziciona “trojka” je igru shvatila kasno. Zato je suviše lako i bez borbe dopustila DPS-u da preuzme Skupštinu i instalira lutku Pajovića na njeno čelo. Pristajanje na tako očiglednu korupciju i ismijavanje legitimiteta parlamenta bio je ključni propust opozicije zbog čega je sada došla u delikatnu poziciju - da ne zna na koju će stranu. Ako izađe iz Vlade, kajaće se, ako ne izađe, još i više.
Da se vratim na početak teksta - ključno pitanje za “trojku” i za svaku od ovih partija pojedinačno jeste - šta nakon te odluke, ma kakva ona bila. Ako se ostaje u Vladi, šta se dalje dešava, kako se procesi vode do izbora, posebno kako se zaključuje priča oko famoznih biračkih spiskova bez čega nema izbora. A ta odluka je u rukama ministra unutrašnjih poslova. Ili ako se izlazi iz Vlade - taj korak ništa ne znači ako se svede na manifestaciju povrijeđenosti bahatošću DPS-a. To nije ozbiljna politika. Zato ako se izlazi, onda se mora ići na radikalizaciju priče oko uslova za izbore. Zahtjev za novom vladom koja bi bila prelazna i bez Đukanovića, a ako DPS to odbije onda i ozbiljni razgovori oko mogućnosti bojkota, oko protesta, normalizacije odnosa sa DF-om... To bi mogao biti minimum ispod koga kompletna opozicija sada ne bi išla nakon što je lider DPS ismijao i srušio Vladu izbornog povjerenja. Sve to bi zahtijevalo i odlaganje izbora makar na dva mjeseca, jer kakav je interes opozicije da izađe na one koje će organizovati DPS po već viđenom scenariju...
Naravno, ovo su sve pitanja i dileme ne samo za “trojku” već i za ostatak opozicije. Ako DF ostane u svom putinovskom i antizapadnom transu, SNP produži sa politikom “Milić u klin, Damjanović u ploču”, Demokrate i dalje budu posvećene samo sebi, onda je svaka priča o promjenama na narednim izborima čista fantazija. Protiv ovako moćnog neprijatelja jedini logičan i učinkovit odgovor je minimum opozicione koordinacije i komunikacije. Da li je do toga moguće doći poznavajući kapacitet i profil opozicionih lidera, posebno nakon mjeseci njihovih unutrašnjih trvenja ili neslaganja, teško je zamisliti. Ali, nada posljednja umire.
Bonus video:
