- Gledaš li ovu sprdnju iz Mostara?
- Ne, što je bilo?
- Dali su Milu Đukanoviću Povelju mira.
- A, to ti je neka od onih kupljenih, sjećaš li se Medalje za demokratiju?
- Ama, nije! Uključi taj televizor. I bosanski premijer je tamo. Bruka! Mostar ne zaboravlja prijatelje, tako se valjda zove skup...
Stigoh tek na kraj govora. Đukanović je, kažu, cijeli svoj politički angažman prožeo njegovanjem dobrosusjedskih i komšijskih odnosa...
Stvarno, ko ođe još nije poludio, nikad nije ni bio normalan. Zbog tog cijelog političkog angažmana zamalo su nam uzeli Sutorinu prošle godine. U znak odmazde za sprženu Bosnu i Hercegovinu. Još se sjećam kako je ta prijateljska prošlost izgledala 1991. godine.
***
Lukovo kod Nikšića. Mrkli mrak. Kiša se sliva niz kapuljače i kabanice. Momir Bulatović i Milo Đukanović bodre rezerviste. Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva. Uz tu himnu, krenuli smo na Mostar. U gorepomenuti politički angažman.
Na tom strašnom putu, zlosrećnicima koji su se odazvali na poziv otadžbinske vlasti pukla je sramotna pogibija. Stradali su čak i od vlastitih metaka, greškom priučenih komandanata. Punih elana da isprave greške priučenih avnojevskih kartografa. Čuli od premijera... Sa te Bitke na Neretvi, Crna Gora se vratila crna obraza. Nema povelje dovoljno velike da ga pokrije...
Mostarom probeharale granate, javio je ponosno izvještač Pobjede. To nijesu Crnogorci, poručio je Jevrem Brković u pismu izvinjenja hercegovačkim Muslimanima i Hrvatima. Za njim je odmah raspisana potjernica. Koju je Pobjeda slavodobitno objavila. Ne zajući da će taj policijski raspis obrukati Crnu Goru u svijetu brže i više nego mnogi strašniji zločini... Brković je morao da bježi iz domovine...
***
Koliki je bio učinak crnogorskih trupa u razaranju Mostara, ne znam. Ali vidim da je taj grad raspolućen i dan-danas! Podijeljen više nego mirno, preko nišana. Zato ni četvrt vijeka kasnije mladi ne prelaze na drugu stranu mosta. Što ću tamo, oni nas mrze, reče đevojka u emisiji Perspektiva na TV Vijesti.
Ni mrtve još ne mogu da pomire. Sabirala sam ih sa tri odvojena nacionalna spiska. Bošnjaci vojnici - 950, civili - 614. Hrvati vojnici - 411, civili - 95. Srbi vojnici - 267, civili 133... Naravno da nijesu sve pobili Crnogorci. Ali, ako su i jednoga, trebalo je da povelju uruče preko suda! I premijeru i podanicima...
***
Sad će da se probude depeesovski Spavači na portalu... Ova je novinarka jednostrana... Vijesti je plaćaju da pljuje premijera... Sebe mrzi do podne, a popodne Mila Đukanovića... Što je trebalo da uradi s Poveljom, da je baci...
Slažem se, naš premijer je vaspitan. Nije mogao da je vrati darodavcima. Ali, jeste mogao da pokaže koliko je častan.
Veoma sam zahvalan, ali ovakvo priznanje nijesam zaslužio. Mogao bih da prihvatim pohvalu za to što Crna Gora nije učestvovala u borbama na Kosovu. Za rat u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, međutim, osjećam se odgovornim. Zato ću, uz vaše dopuštenje, čim se vratim u Crnu Goru ovu povelju predati u prave ruke...
***
Mogao je, mirne duše, to da kaže i ne bi morao mnogo da se dvoumi. Kratak je taj spisak - Liberalni savez, Monitor ili SDP. Možda bi bio rizičan bliski susret premijera sa preživjelim liberalima i monitorovcima. Gone ih njegovi po sudovima i ćoškovima evo 26 godina... Sa esdepeovcima je odskoro u nezbor. Biće, međutim, sasvim bezbjedan ako umnoži Mostarsku povelju mira i odnese je onima koji mu više ne mogu nauditi... Nijesu predaleko grobovi Miroslava Vickovića, Ratka Perovića, Ćana Koprivice, Miodraga Vukmanovića...
Znam, neće premijer to uraditi. Idu izbori, svaki glas je važan... A to nema mnogo veze sa čašću. Više sa opstankom! Ne bila ja u njegovoj koži, ako izgubi u oktobru...
P.S. Nemam saznanja o tome što je Đukanović uradio sa Poveljom iz Mostara. Bila ona na zidu ili u fioci, nadam se da je na njenoj poleđini, iskreno pokajnički, prepisao stari podgorički grafit: Oprosti, Slavko, ali posa je posa...
Bonus video:
