Prošlog petka, a neki izvori kažu subote, preminuo je glasoviti francuski pjesnik i pisac Iv Bonfoa (r. 1923. u Toursu), ostavljajući iza sebe 100 knjiga, od kojih 20-ak zbirki poezije.
U Zagrebu se prvi put “pojavio” 1967, u Biblioteci Orion zagrebačke Mladosti. Tada mu je izašla zbirka stihova “Poezija”, u prijevodu Igora Mandića. Knjiga je uz hrvatske prijevode donijela i izvornike pjesama, na francuskom.
Budući pjesnik i pisac Iv Bonfoa rodio se kao sin učiteljice i željezničkog radnika, studirao je matematiku. Preveden je na 30 jezika. I sam je bio prevoditelj, te mu prijevodi - Šekspira. V. B. Jejtsa, Džona Dona i Petrarke - ostaju trajna vrijednost francuskog jezika. Njegovi “prijateljski” prijevodiJorgosa Seferisa pomogli su Grku u stjecanju ugleda i, posredno, u dobivanju Nobelove nagrade 1963. O Bonfoaovoj osjetljivosti “za” jezik svjedoče dvije knjige u kojima se pozabavio odnosom prijevoda i smisla: “Teatar i pjesništvo: Shakespeare i Yeats” (1998.) i “Pred jezičnim horizontom” (2004.).
Jednom prilikom Bonfoa je opisao svoj pjesnički put kao traženje “onog što je neposredno u životu”, ostajući pritom vjeran “istini jezika”. Dodao je: “Pjesnikov je posao da nam pokaže drvo, prije nego što nam um povjeri što je to drvo”. Njegova netom izašla knjiga “Crveni šal”, autobiografski esej, bavi se sličnim pitanjima: kako i zašto neki čovjek, točnije on sam, postaje pjesnik.
Kritičari i enciklopedije jednostavno zaključuju da je Bonfoa istraživao odnos poezije i stvarnosti, te da se u Parizu našao pod utjecajem nadrealističkog kruga. Naglašavaju, istovremeno, da njegovu pjesničku i poetičku samosvojnost treba računati od 1953. i zbirke “Dijalog mučnine i želje”. Nije se dao zarobiti spomenutim pjesničkim pokretom, ali ni samim stihom. U knjizi “Dugi lanac sidra” (2008.) objavio je, primjerice, pjesme i kratke priče.
Treba spomenuti njegove knjige o velikim umjetnicima. Svatko opčinjen stihom i sudbinom Artira Remboa pročitao je njegovu biografsku studiju koju je u nas, u bivšoj SFRJ, preveo Nikola Bertolino pod naslovom “Rembo njim samim” (Beograd, 1966.). Jednako su mu važne knjige “Alberto Giacometti: biografija njegova rada” (1991.) i “Goya, crne slike” (2006.).
Bonfoa je jednako težio proniknuti u “pozadinu” jezika, kao i slike ili kipa. Tražeći posljednju istinu o sebi, nizao je istine o umjetnosti. A pritom je dospio kompilirati “Rječnik mitologija i religija tradicionalnih društava i antičkog svijeta” (1981.)
Tako velik opus stvorilo je široko znanje, koje je Bonfoa samouko stjecao tijekom cijelog života. Kada je 1995. objavio “Nove i izabrane pjesme” možda se prisjetio Mandićeva prijevoda iz 1967. Naime, u toj je “konačnoj” knjizi stihova objavio francuski izvornik svojih pjesama, a uz njih engleski prijevod.
U konačnici, tako smo se našli s preminulim pjesnikom, u njegovoj inačici Oriona. “Mi se ne vidimo više u istom svjetlu,/Mi nemamo više iste oči, niti ruke,/Sad je stablo bliže, a glas izvora je življi,/Koraci su naši dublji među umrlima”, napisao je Bonfoa 1965. u pjesmi “Svjetlost, izmijenjena” (prev. Z. Mrkonjić).
Bonus video:
