Dugo sam mislio da je među najgorim sloganima na svijetu naš „Montenegro Wild Beauty“ zato što ne odgovara divljini kao prirodi, već zadire u neku drugu divljinu. Ljudsku, katkad nama svojstvenu. Vremenom se taj slogan pokazao kao istinit, i ipak nije baš toliko loš i „overpromising“.
Gledao sam nedavno snimak kao i većina građana, i vjerovatno se grozio kao i mnogi dok tokom snimka se momak čiji je automobil upravo eksplodirao batrga na ulici. I dalje živ, uzalud traži pomoć dok niko ne može da mu pomogne sve i da hoće, jer nešto iz automobila i dalje puca, eksplodira i gori. Nekad se za takve scene govorilo „Kao u Bejrutu“, „Kao u Čikagu tridesetih“, a danas se može reći: „Kao u Podgorici“.
Istina, tijelo je zbog zakona i pristojnosti blurovano, odnosno snimak je namjerno osjenčen da se tijelo ne vidi, da ljudi ne gledaju užas i dožive stres, ali i ta vijest je stres sama po sebi, a tek to što je tu eksploziju ipak čulo i osjetilo pola grada. Automobil je dignut u vazduh ispred Muzičke škole, možda jedinog mjesta i zgrade pored koje kad prođete čućete divne zvuke kontrabasa, violine ili klavira. U toj ulici su Meksički i Bumba, takođe dva rijetko normalna kafića u Podgorici, i gdje baš u tom kratkom parčetu možda najljepšeg i najskrovitijeg dijela Podgorice da se desi onako strašan zločin?! U toj ulici što vodi ka Ribnici, tom skrovitom parčetu centra grada.
Ali na mapi Podgorice skoro više i da nema mjesta u kom u poslednjih par godina nije neko ili nešto eksplodiralo ili se pucalo. Nijedan kvart i kraj nije pošteđen.
Ipak nije previše odjeka imala bomba, jer nedugo zatim se kod druge dvije škole, između Ekonomske i Trgovinske opet zapucalo. Dva brata ranjena, naočevid oca njihovog koji nije povrijeđen. Narod se razbježao, uključujući naravno mnogo srednjoškolaca koji su se našli tu. Sve se dogodilo, što bi rekli, u sred bijela dana.
Zasigurno da ljudi u Podgorici sve manje šetaju, što svjesno što nesvjesno. Strah sigurno postoji i kad od sramote odbijaju da priznaju. Kafe se piju u zabačenim gradskim kafićima, na periferiji, ali nigdje više nije bezbjedno, ni oko škole, ni u centru, nigdje. Uvijek može da vas „uhvati strckotina“, ta riječ koja je danas aktuelnija nego ikad, a drugo ime je za rikošet ili geler.
Nedavno je na tviteru aktivirana priča kako je jedna strana akcije Sablja bila divna. Nakon dugo godina u kojima su vladali debelovrati, ludaci sa kajlama, momci u maskirnom i šarenim trenerkama, opet su normalni ljudi šetali ulicama Beograda. Zbog Sablje su se tada svi što su nešto skrivili skrivali, jer se nije znalo po koga će sve policija da dođe, a za to vrijeme, nevini ljudi, ispravni i istinski slobodni ljudi su šetali ponosno centrom grada, javljali se jedni drugima, i uživali, istina kratko.
Ne prizivam našu Sablju po srpskom modelu, daleko od toga, ali kad bi se našao neko odlučan da pohapsi fukaru i ološ, mali bi zatvor u Spužu bio, ali bi se ipak nagurali nekako. Da konačno, normalni ljudi Crne Gore izađu slobodno iz svoja četiri zida, i da popiju tu kafu na mir’, a ne da živimo u Wild wild Montenegro.
Bonus video:
