U lijepom sjećanju mi je intervju, koji sam svojevremeno pravio s Tonijem Blerom, britanskim premijerom.
Downing street 10.
- Crna Gora ima ogromne turističke resurse. Boka Kotorska je jedno od najljepših područja u Evropi - rekao je, pored ostalog, Bler. - Ali, dok ne bude stabilnosti na Balkanu, Crna Gora će imati teškoće da bi iskoristila svoj puni potencijal, kao što će druge zemlje u regionu. Ujedinjeno Kraljevstvo se brine za stabilnost i mir čitave jugoistočne Evrope, uključujući i Crnu Goru. Nadam se da smo ostavili za sobom konflikte na Balkanu u prošlom vijeku…
Istorija
Balkan… Brdovit; na dnu Evrope.
- Prihvatajući fundamentalnu ekonomsku reformu, demokratiju i vladavinu prava, Crna Gora može da pomogne sebi, kao i stabilnosti na Balkanu - naglašava Toni Bler. - Priznajem značaj umjetnosti i kulture kao sredstva unapređivanja odnosa između Ujedinjenog Kraljevstva i Crne Gore. Postoji duga i slavna istorija upravo u tome. Jedan od naših najslavnijih romantičarskih pjesnika, lord Bajron, zaljubio se u Crnu Goru u XIX vijeku. Nadam se da će u budućnosti biti veća kulturna razmjena i saradnja među nama. I jedni i drugi imamo mnogo da pružimo jedni drugima u kulturnom pogledu. Veoma želim i da podstaknem ekonomsku i trgovinsku saradnju između Ujedinjenog Kraljevstva i Crne Gore…
Razbuktao se London; kafenkastom Temzom, šlepovi.
Brodovi; s razdraganim turistima.
Divnim kejom, mnogobrojni šetači; ponajviše mladi.
Na desnoj obali, restaurirani Gloub, znamenito Šekspirovo pozorište. Nedaleko, na bijelom postamentu, bronzani spomenik ser Lorensu Oliviju, engleskom glumcu i reditelju, briljantnom interpretatoru djela elizabetanske epohe, pogotovo Šekspira; u prirodnoj veličini, hamletovskoj odori, s isukanim velikim mačem, u lijevoj ruci.
I skulpture Henrija Mura, na šetalištu, pored Temze.
Od magle londonske, ni traga; ostala je, očigledno, samo u literaturi; u priči, legendi.
Pab
A pabovi, neizbježni. Okupljaju se stari i mladi gosti. Turisti.
Povrvili poslovni ljudi; po završenom radnom vremenu, uz pivo, mrmore, ćaskaju.
Śedim u “Albert“ pabu, na ćošku Viktoria strita i Bakingem prolaza.
Izgrađen je između 1845. i 1852. godine; ime je dobio po mužu kraljice Viktorije, Albertu. Ukliješten između savremenih, staklastih višespratnica, odolijeva vremenu, na zadovoljstvo Londončana. Nikome ne pada na pamet da ga, zarad nekog prolaznog, dnevnog interesa, ne daj Bože, poruši!
U “Albertu”, kočoperni starčić, s plavim blejzerom, zelenkastim, kariranim pantalonama i kockastom crveno-crnom beretkom; nadžidžan značkama i medaljama, od ramena do pojasa! Kad ispije čašu piva, onda, nekim svojim marševskim korakom, udarajući po crvotočnom podu drevnog paba, pravo do šanka, po drugu, treću. S vremena na vrijeme iziđe da ispuši cigaretu, vrati se za svoj sto, pa opet do bara. Uz čašu piva nosi i koka-kolu; naizmjenično pije oboje. Kad mu tako dosadi, sune koku u pivo!
Za susjednim stolom sredovječni gospodin čita novine.
Nailazi zapražena žuja, vatroguza, jedva smještajući svoje obline na usku, tapiciranu stolicu paba. Poručuje bijelo vino u čašurini! Raskrilila rokovnik, pa, dok čeka jelo, radi?! A zatim, glođe pileći batak, pijucka i čita knjigu?! Mislim se: neće moći. Dvije stvari se istovremeno baš ne mogu raditi, a kamo li tri!
Opa?! Dama ide po još jednu čašurinu bijelog vina!
Nakinđureni “ratnik”, s medaljama i značkama, zuri u pozlaćenu tavanicu “Alberta” i možda razmišlja o nekoj samo njemu znanoj bici.
Ognjoguzi iskliznu knjiga iz ruke i tresnu o pod! Poželjeh da je podignem, ali me preduhitri čitač novina, koji je, gotovo nezainteresovano, hitro podiže…
Ulazi bakica, s ćerkom. Nogu pred nogu. Pod rukom je pridržava sjedokosi unuk. Napirlitana, svečano odjevena; veselo zija po “Albertu”, prisjećajući se nekih davnih vremena…
I: opet, u “Albertu”, sjutradan.
Tri ocvale dame poručuju ručak; chilli con carne, cottage pie a great, british classic.
Obilne porcije udarnički obrijaše, ne hajući za liniju.
Ispio sam svoj ginis, krenuh da idem, kad, evo mog “ratnika”! Kao kobac osmotri po pabu i sjede za isti sto đe i juče. Spusti neku platnenu torbicu, odgevelja do šanka, noseći otuda čašu piva od pola litra! Poslije prvog gutljaja, skide blejzer i ostade u plavoj košulji, već ranije zavrnutih rukava, s kariranom crveno-crnom beretkom na kojoj dominira crna kićanka…
Veselo je u pabu kultnom.
Rođendan
Zatekao sam se u Londonu i tokom proslave 90. rođendana nekadašnjeg južnoafričkog predsjednika Nelsona Mandele. Njegov veliki doprinos, kao vođe pokreta protiv rasne diskriminacije, u britanskoj prijestonici izuzetno cijene, pa su mu podigli spomenik blizu Čerčilovog.
Rođendan je proslavljen velikim humanitarnim koncertom u Hajd parku (Hyde Park) i raskošnom večerom kojoj su prisustvovali bivši predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Bil Klinton (bez supruge Hilari), Robert De Niro, Elton Džon, Uma Turman…
To je bila prilika za svojevrsnu paradu skupocjenih haljina: crvenih, plavih, pepeljastih, žutih, purpurnih. Prednjačila je Naomi Kembel u crnom, lepršavom kompletu, kroz koji su se nazirale iste boje, gaćice…
…Prelazio sam preko bulevara, prekrivenog crvenkastim asfaltom, nedaleko od Bakingemske palate. Kad sam došao do razdjelnog ostrvca, krenem da pređem na drugu stranu. Odjednom, niz bulevar, stuštilo se nekoliko bijelih policijskih BMW motocikla, koji su na par minuta zatvorili saobraćaj. Jedan je stao naspram mene na pješačkom prelazu i učtivo prozborio:
- Momenat, gospodine, nemojte prelaziti ulicu!
A zatim, vjerovatno uvidjevši da mi je uskratio pravo “kroz zeleno”, još ljubaznije dodao:
- Samo da prođe Nelson Mandela!
Naišle su tri crne limuzine. U drugoj je bio Mandela.
Policajac mi je mahnuo i odjurio za Mandelom prema obližnjoj Bakingemskoj palati.
Autor je novinar i pisac
Bonus video:
