Bliži se 21. maj. Prošlo je deset godina. Neko će reći tako brzo, drugi sporo i naporno, ali svi zajedno teško će opovrgnuti činjenicu da nismo na nivou na kojem smo u 21. vijeku morali biti. Crna Gora je nezavisna država i tačka. Crna Gora je i najljepša zemlja na Balkanu i to niko ne može osporiti, ali CG mora biti i najbolja zemlja na Balkanu, jer nije dovoljno biti najljepši, nije dovoljno biti nezavisan, nije dovoljno imati na malom prostoru sve što se poželjeti može.
Gdje smo danas nakon deset godina? Svaki drugi mladi čovjek na birou rada ili u potrazi za "izlaznicom vani". Demotivisani i pasivizirani onda kada najviše mogu da daju društvu. Zavisni, kako od roditelja, tako i od surove stvarnosti. Ne razmišljaju o zasnivanju porodica, već o ličnom preživljavanju. Radnici na ulici. Najveći gubitnici tranzicije. Ljudi srednje starosne dobi su najbolje osjetili kako privatizacija, pod plaštom progresa, završi kao prvatizacija uništenja privrede i radničke klase. Penzioneri čekaju 20. u mjesecu a već 22. razmišljaju kada će ponovo 20. Penzije se tri i po godine zamrzavaju, pola godine pred izbore odmrzavaju. Plate, takođe, socijalna davanja, razne takse i nameti. Prođu izbori i ponovo sve u krug, pa - ko preživi pričaće.
U CG nije sve u padu. Da vidimo gdje to rastemo? Kreditno zaduženje poraslo četiri puta u poslednjih deset godina, javni dug duplo veći od najvećeg u okruženju, deficit platnog bilansa, broj nezaposlenih, broj nerasvijetljenih ubistava, lažnih diploma, godina od početka izgradnje autoputa, plagiranih disertacija, organizovanih kriminalnih grupa, političara koji priznaju da su kriminalci, ukradenih miliona braće i sestara, likvidiranih preduzeća... Ma rast se ne može zaustaviti. Oni su izgleda razumjeli da plus uvijek znači plus, pa im oslačilo. Koga briga za budućnost. Koja vizija? Vizija je ruka na srcu, a strategija je ruka u džepu. Džepu svih nas. Džepu iz kojeg ne umiju izaći. Ruku i ponekad spuste sa srca, ali iz našeg džepa ne mrda.
Ekonomska politika u prethodnih deset godina? Takvih je malo u svijetu. Prodaj ono što su generacije stvarale i čuvale, i to naravno u bescijenje, koruptivnim metodama, zaduži se, ali obavezno na način da neko posle tebe vraća dugove, ulaži pare u sistem "jedan zaposleni, četiri glasa" i gradi po principu "gospodin procenat". Neka konačna cijena bude najmanje duplo veća od ugovorene. Anekse nam ne dirajte. Bez njih ne možemo ostvariti najveći ekonomski rast u Evropi.
Politička scena do unazad godinu-dvije ista, kao i prije deset, dvadeset, trideset godina. Malo se maze, malo se napadaju. Malo su za samostalan nastup, malo za koalicije. Malo za, pa onda protiv. Što je najisplativije, za to su svake četiri godine. Uživali su u podjelama. Kada podijele braću, kumove, prijatelje, nema ih srećnijih. Obično godinu dana pred izbore kreće dijeljenje i rasprava. Četiri brata dok se dogovore kojim jezikom govore, politički takmaci trljaju ruke. Jedan kaže srpski, drugi crnogorski koji je kao srpski, treći kaze crnogorski sa 32 slova, a četvrti kaže ja sam učio srpsko-hrvatski i ne mijenjam. Dok se oni dogovore, javljaju - CG kreditno se zadužila još 300 miliona. Građani platili garancije za KAP 130 miliona. Mljekara likvidirana. Institut Igalo prodat u bescijenje. Aca Đukanovića častili građani 10,5 miliona. Međutim, braća se i dalje ne dogovoriše oko jezika, a izbori prođoše. Mnogi zadovoljni, trljaju ruke, neko javno, neko tajno i zatišje počinje. Trajaće tri godine, pa će opet pred izbore braća nastaviti. Da vide sa kim treba badnjak naložiti. I tako sve u krug prethodnih deset godina. Jedni uživaju i smješkaju se, a drugi svađaju i nesvjesno tonu. Rezultati nijesu bitni, funkcije se ne diraju. Samo možda malo rotiraju. Čisto da ne bude monotono. Ipak smo mi jedina zemlja u Evropi u kojoj vlast nikada nije smijenjena na izborima. Dječije bolesti demokratije još traju. Jedan čovjek i jedan sistem zaboravljaju da se život ne može zaustaviti, da je to proces i da pobjeda pojedinca, pobjeda kriminalca koja znači poraz društva uvijek, u konačnom, doživi poraz. Poraz istorije i prezir pokoljenja.
Bilo je i pozitivnih stvari u ovih deset godina. Nijesu samo kriminalci uzor društva. Hvala od srca našim sportistima, najboljim ambasadorima. Hvala im što smo se osjetili ponosnim što pripadamo CG. Naravno, država im nije vratila. Često nije ni znala kada putuju, ali kada se igraju finala, čarteri su bili tu. Da budu viđeni, jer treba ruku staviti na srce. Da nijesmo odavde, kada se organizuju slavlja povodom medalja, pomisli bi da su naši "glavaši" zapravo osvojili medalju. Čuš da se oni ne glasnu. Što će nam bazeni, hale, tereni, rekviziti, bitno je da oni progovore i stave ruku ponovo na srce. Stavili bi i onu drugu, ali ona nikako da izađe iz džepa. Boji se da se ne vrati, pa igra na sigurno.
Hvala brojnim našim mladim školovanim ljudima koji su pronijeli slavu širom svijeta, ali i onima koji se bore ovdje i ne odustaju. Hvala Evropi što nam je otvorila granice. Otvorili smo brojna poglavlja u pregovorima, ali i dalje bez razumijevanja da ne treba da se mijenjamo zbog Evrope, već zbog nas samih. Teorija nije isto što i praksa. Forma nije isto što i suština. Kada to razumijemo, bićemo znatno bliže kraju tunela. Izazovna poglavlja tek dolaze, a ona su za ovu garnituru nepremostiva prepreka. I to je svima jasno. I unutra i spolja. Točak promjena se ne može zaustaviti. Točak je lagano krenuo.
I opet na kraju dolazimo do početka priče. Ljudi su resurs koji prelama. I zato CG treba obnova. Liderska i kadrovska. Smjena generacija na svim nivoima. Ne znači to samo mladi. Nipošto. To znači, nađimo spoj koji donosi energiju, prevagu i uspjeh. Neću da slušam više gdje je ko bio osamnaeste, četrdeset prve, devedesetih, ko se gdje klanja i u koju crkvu ide. Ma, ne zanima me. To ostavite kući za vas i vaše bližnje. Politika znači nešto drugo. Politika znači kako da ovaj pad zaustavimo i usmjerimo ka sigurnoj luci. Ohrabruje me što se sve više ljudi interesuje za procese, uključuje, što dolaze nove snage, što se društveno politička scena polako mijenja. Valjda će mnogi shvatiti da se za promjene moramo izboriti i da one same ne mogu doći. Kratkoročna neprincipijelna dobit znači dugoročni slom. Kratkoročni principijelni gubitak, znači dugoročnu pobjedu. Imamo znanje, imamo mladost, imamo resurse, imamo iskustvo, imamo Program ekonomskog oporavka. Samo nam treba jedinstvo, zajednički rad i usmjerenje ka ostvarenju zajedničkog cilja. Pokazaćemo kako funkcioniše pravna država. Siguran sam da ćemo drugu deceniju dočekati u potpuno drugačijem ambijentu. Ambijentu gdje će glavnu riječ voditi čisti, stručni i hrabri. Jer, zapamtite, u firmi u kojoj direktor ne krade, teško ko može krasti po dubini. Oni koji dijele, ne misle dobro nikome, osim sebi. Budućnost počinje pobjedama, a ne podjelama. U pamet se, ljudi, dok ne bude posve kasno! Brzo će druga decenija!
Bonus video:
