Možete koliko hoćete loše da govorite o Evropskoj uniji, ali njoj ne nedostaje ambicija pa ni planova da ih sprovede u djelo. Praktično odmah nakon referenduma o bregzitu, u junu 2016, 27 zemalja ostalih zemalja EU usaglasile su Bratislavsku mapu puta označivši smjernice za budućnost bez Velike Britanije. Nakon godinu dana lideri su se sastali u Talinu i usvojili Lidersku agendu s ciljem “da usmjere djelovanje EU sve do izbora za Evropski parlament (EP) u maju 2019.” A sada se EU sprema za samit u Rumuniji, takođe u maju, na kom će svi ti planovi biti dovedeni do kraja.
Ali, o EU će se suditi po rezultatima a ne po rezolucijama. Za posljednjih deset godina EU se suočila sa dva duboka problema, a sada je u procesu prevazilaženja trećeg. Prvi je bio kriza eura koja je zaista mogla da bude okončana propašću zajedničke valute. Ipak, održan je niz samita i na kraju se Evropa iščupala. Kroz neko vrijeme ekonomija zemalja EU počela je da se oporavlja; pojavili su se novi instrumenti za koordinaciju ekonomske politike unutar eurozone.
Ipak, u trenutku kad je EU počela da ponovo stiče povjerenje društva, na nju se 2015. obrušila kriza izbjeglica, pogodivši neke zemlje mnogo jače nego ostale i razotkrivši poraznu nedosljednost u primjeni zajedničkih pravila o kretanju ljudi. Od tada je broj tražilaca azila koji dolaze u Evropu značajno smanjen, ali strahovi od mogućeg ponavljanja događaja iz 2015. nastavljaju da prate birače. U širem smislu, raste svijest o tome na koji način konflikti na Bliskom istoku i demografski trendovi u Africi mogu dovesti u opasnost evropsku stabilnost.
Sada se pojavio treći problem - predstojeći izlazak Velike Britanije iz EU. Premijerka Tereza Mej još ne može da dobije odobrenje parlamenta o izlasku koji je dogovorila sa EU, i zato Britanija proživljava široku političku krizu, a lideri EU nemaju drugog izbora osim da sa strane gledaju kako se drama razvija. Zemlja, koja je nekada upravljala svijetom, sada nije u stanju da upravlja sobom.
Na fonu izbora za EP koji se približavaju, nema vremena za samozadovoljstvo. Nakon užasa iz 2016 - referenduma o bregzitu i izbora Donalda Trampa - 2017. godine se pojavila nada u vidu izbora Emanuela Makrona za predsjednika Francuske. Ali u 2018. će se perspektive Evrope opet biti duboko nepredvidive, a to se prije svega odnosi na samu Francusku. Nemoguće je pogoditi šta će nam donijeti 2019. godina. Ipak, mi tačno znamo da je državno upravljanje u zemljama EU sve teže zato što velike, tradicionalne partije gube podršku birača i gube pozicije pred novim strankama i pokretima lijeve i desne orijentacije. Raste fragmentacija i polarizacija političkog pejzaža, a u tim uslovima proces formiranja nacionalnih država postaje dug i mučan. Čak i Švedska prati taj novi, neprijatni trend.
Situaciju komplikuje to što se tempo rasta ekonomije u EU očigledno usporava - a to je počelo prije eksplozije masovnih protesta u Francuskoj i konfontacija između Italije i EU zbog projekcije državnog budžeta. A kad populistička vlada Italije pokušava da za probleme u zemlji okrivi birokratiju EU u Briselu, onda Makron odgovara pozivom da se još više učvrste institucije EU.
Obje pozicije ignorišu činjenicu da će promjene zavisiti od sprovođenja politički bolnih unutrašnjih reformi. Pride, nezavisno od toga koliko će dugo kancelarka Angela Merkel ostati na toj dužnosti, već sada je jasno da Njemačka neće podržati ideju “prelazne unije”. Opasnost je sada u tome što ta neodređenost u Njemačkoj, Italiji i Velikoj Britaniji populistima i samozvanim “antiliberalnim” demokratama, kao što je mađarski premijer Viktor Orban, daje mogućnost da podižu više zidova (i fizičkih i metaforičnih) i mobilišu bauke nacionalizma.
Osim toga, spoljno okruženje Evrope sve je opasnije. Pažnja svijeta sada je prikovana za rizik od eskalacije kinesko-američkog trgovinskog rata. Tramp, izgleda, iskreno vjeruje u to da su njemački automobili na ulicama Njujorka prijetnja nacionalnoj bezbjednosti SAD. Ako se jednog jutra probudi i odluči da uvede visoke carinske tarife na evropske automobile, situacija može postati vrlo loša, i to vrlo brzo. Mnogi evropski političari koji su već sad ubijeđeni da američki tehnološki giganti ugrožavaju evropsku bezbjednost, samo će pozdraviti mogućnost da se protiv njih uvedu ozbiljne mjere. Ako SAD odgovore na isti način, zajednička šteta brzo će biti velika.
Takođe, ne treba zaboravljati na narastajuće geopolitičke i humanitarne probleme na periferiji EU. Tramp, vođen svojom opsesijom Iranom, izgleda namjerava da oteža tekuće konflikte na Bliskom istoku. A bilo bi apsurdno nadati se da će se predsjednik Rusije Vladimir Putin uzdržati od miješanja u predstojeće ukrajinske izbore, predsjedničke i parlamentarne. Ruska blokada Kerčenskog zaliva, ulaza u strateški važno Azovsko more, ali i to što Rusija nagomilava vjni potencijal na Krimu, ukazuju na činjenicu da Evropa mora ostati budna.
Da bi izašla na kraj sa ovim i budućim izazovima, Evropska unija mora da se promijeni i da taj posao započne već u 2019. U sve opasnije geoplitičkom okruženju, EU više ne može da se oslanja isključivo na meku silu. I - kao i vlade svih ostalih zemalja - i ona mora početi pripreme za digitanu revoluciju; u protivnom, prijete joj ozbiljni troškovi kako u bližoj tako i u dugoročnoj perspektivi.
Bratislavska mapa puta, Liderska agenda i predstojeći samit u Rumuniji - sve je to odlično i vrlo potrebno.
Ali ako je 2018. bila godina konfuzije, onda će 2019. biti godina donošenja odluka. Samo tada birači će im povjeriti trasiranje novih puteva u budućnost mira i blagostanja.
Copyright: Project Syndicate, 2018.
Bonus video:
