Povodom desetogodišnjice smrti don Branka Sbutege
“Zločin ne posvećuje niti budalaština opamećuje.
„Između slobodne budale i neslobodnog genija uvijek ću glasati za slobodnoga.“
„Svijest o građanskoj nemoći biranja i utjecaja na društvenu i političku stvarnost (bila) je sveprisutna... Srednjovjekovne alkemijske vještine dječija su priča prema vještinama političkog uvjeravanja glasača.“
„Laž kojom počinješ obično završava užasom koji posiješ.“
„Moja pismenost je ogledalo tuđe nepismenosti, kao što je moj moral ogledalo tuđeg nemorala.“
U muzici (umjetnosti) se ne može ostvarti lažna velečina ni na krilima politike, niti nacionalnog i ideološkog programa.“
Don Branko Sbutega
Posljednjim pismom Umerto Eko poručio je da ne želi da se narednih deset godina raspravlja o njemu i njegovom djelu. Ovim činom, potonji izdanak renesansnog duha, potvrdio je univerzalno načelo da vremenska distanca potvrđuje ili opovrgava vrijednost nečijeg stvaralaštva. Danas, 27. aprila navršava se decenija do tihog odlaska „najvećeg neprijatelja za manipulatore“. „Dostojanstvo smrti je mjesto životne vitalnosti“, govorio je čovjek kojeg je, baš poput Umberta Eka, zbog njegove intelektualne snage, kreativne disperzije i radne eruptivnosti veoma teško opisati. Njegov legat jesu neprebrojne humanitarne akcije, veoma značajni restauratorsko-konzervatorski poduhvati, izuzetni projekti u kulturi sa nezaobilaznim Danima don Brankove muzike i, za neke stereotipiste, neuobičajeni javni angažmani. Mnoštvo u jednom. Ipak ...
Župnik crkve Sv. Eustahija u Dobroti bio je (i dalje je) po Filipu Davidu „savest našeg doba“ i osoba koja je, po viđenju profesora dr. Đura Šušnjića, „za sve ove duge godine balkanskog ludila, pokazao da mu odanost istini znači više od odanosti bilo kojoj strani...“ Svojom riječju i djelom pokazao je „koliko je hrabrosti i snage potrebito mojem krhom JA da se suprostavi onom moćnom i ponekad tako nasilničkom MI.“
Kao duhovnik koji nije prezao od upotrebe aktuelnog argumenta i vjernik kojem nije smetala razložna sumnja o sebi i drugima, don Branko je bio najbolji lakmus za licemjerne pojave. I zato ne čudi što je prvi definisao građanocid kojem prethodi kulturocid. U jednoj od svojih oštrih eksplikacija, Sbutega negiranje dobrote, istine i ljepote opisuje “kao sustav, kao široki kolektiv“ i određuje ga pod pojmom “herostratizam”(Herostrat - uništitelj Dijaninog hrama u Efesu, jednog od sedam svjetskih čuda antike). Čak mu je riječ crimen bila prikladna za nebrigu o spomenicima kulture i smatrao je da “kao što se rado danas upotrebljava riječ genocid… da postoji to što se zove kulturocid.” I ovo i današnja poplava folkvulgarizma praćena rijalitidiotizmom nije bezrazložna i tek tako omiljena mlađima.
„Da bi čovjek razlikovao kič od prave umjetnosti, nije dovoljan urođeni senzibilitet, nego treba imati i šansu da se steknu kriterijumi“. Da li današnja mladež ima odgovarajuću kulturnu ponudu ili odgovarajuće obrazovne sadržaje? I po ovom pitanju don Brankovi opažaji imaju ovovremenu aktuelnost. Stari, oprobani modeli prevare za nova vremena. Kada je svojevremeno kritikovao tzv. Šuvarovu reformu, Sbutega je istakao da je vlast shvatila da ne može dugo policijskim metodama sve držati pod kontrolom i da je “umnožila broj škola”. “Ta kapitalna zavjera, začepila je konstrukciju laži koju je naše školstvo moralo da gaji. Da gaji lažnog stručnjaka, lažnog doktora, lažnog magistra. Pri tome, to je bio vrlo skup proces… Vlast nije gledala na troškovnik svoga održavanja, pa tako onih koji se ne pozivaju na diplomu, nego na zdrav razum, nema baš mnogo”, konstatovao je don Branko. Ovome možemo pridati još jednu opasku oprobanog ironičara: “Vrlo je indikativno da praktično nema ni jednog kompozitora u politici”.
Kada smo već na “granici laži”, treba istaći da se po don Branku „dušebrižnim skrivanjem PATRIOM (Crnom Gorom) ništa ne skriva... Ovim prostorom se služilo i posluživalo, stoga i jeste devastiran, a sve kombinatorike i sve retorike koje utemeljeno i argumentovano ne polaze od sudbine čovjeka u prostoru, već od sebe u kolaču vlasti, lišene su istinske političke ozbiljnosti“.
Iako su “politički izbori sigurno kapitalna tema trenutka”, don Branko je još 90-ih, kao da je naslutio nespojivost svoje prisutnosti i 21. maja, napisao da treba “…podsjetiti građanina, birača, čovjeka, na veliki dar slobode koji znači mnogo više od glasačkog listića i na njegovu šansu, ne kažem obavezu, i mogućnost potvrđivanja sebe kao moralnog i intelektualnog bića, koje će svoje DA nastojati darivati u slobodi samo onim vrednotama koje tu slobodu mogu uvećati.”
Na kraju ovog pomena, koji je crtica na bogato ukrašenom pergamentu namjenjenom vječnosti, valja istaći i duboku simboliku posljednjeg trenutka onog “koji je bio za svijet, ali nije bio od svijeta”. Blažena Ozana, jedna od zaštitnica Kotora, i “naš don Branko” odškrinuli su rajska vrata na isti datum. Njihovi životi, njihovi zavjeti jesu najljepši spomen Boke i staza kojom treba da korača Crna Gora.
P.S. U tekstu su korišćeni citati iz knjige “Kurosavin nemir svijeta”.
Bonus video:
