Koga je briga za tvoje konferencije, rizikujem da me pitaju nakon ovog naslova, pogotovo teksta. Ili: vidi kako se hvali, kao da niko nije išao na konferencije sem on. Ja bih onda mogao da se našalim i kažem: volim skromost, ali su mi istina i prava informacija ipak draži. Ili bih mogao da budem pomalo sarkastičan: ne smeta vam kada sebe hvale i ističu svoje zasluge naši političari i pojedini ministri, to je kao normalno, a smeta vam kad ja pričam o svojim uspjesima i dostignućima. I zašto bi njihove konferencije bile vrednije, pa da oni mogu a ja ne, da predstavljam državu u svijetu? Poenta ovog teksta je ne u samohvalisanju, već da ukažem na paradokse i nelogičnosti koje nam se dešavaju, a to mi je najlakše i najslikovitije na mom ličnom primjeru.
Dakle, tokom šesnaestogodišnje karijere analitičara imao sam priliku da učestvujem kao predavač na teme iz aluminijumske industrije na nekim vodećim svjetskim konferencijama. U junu ove godine učestvovaću kao predavač na Plats (Platts) konferenciji o čeliku u Barseloni. Mogao bih da kažem, uz osmijeh, kako mi je usko aluminijumsko tržište i dosadile konferencije o aluminijumu, pa pređoh na puno veće tržište, i još veću konferenciju. Plats je vodeći svjetski izvor informacija iz oblasti gasa, nafte, električne energije i metala, a konkretno njegova konferencija o čeliku je jedan od najprestižnijih događaja u toj industriji. Nisam dobio poziv da učestvujem na ovoj konferenciji. Samo sam dobio na e-mail obavještenje da sam predavač, sa datumom i satnicom mog nastupa. Pomislio sam prvo da je neka greška u pitanju. Ipak nije: ljudima iz Platsa zaduženim za konferenciju očito nisu promakle moje prezentacije na temu ''Aluminijum i čelik u automobilskoj industriji'', na Arabal konferenciji (Kraljevina Bahrein) u 2014. i Faro u Italji 2015. godine, pa su smatrali da bi predavanje na istu ili sličnu temu bilo interesantno i za goste na konferenciji iz industrije čelika. I tako sam dobio priliku da budem jedini predstavnik aluminijumske industrije na ovogodišnjoj Platsovoj konferenciji o čeliku.
Ono što je interesantno u ovome je što na konferenciji nastupam samo pod svojim imenom, bez imena kompanije i države odakle dolazim. Tako je organizator odredio, nisam ja tražio. Da imam mogućnost da nastupam ispred neke kompanije sigurno da bi bilo pomenuto i ime države, ovako je izostalo. A sama ta činjenica šalje poruku da nije toliko važna firma, niti država iz koje se dolazi, važno je šta ću reći i prezentovati na konferenciji, informacija koju ću ponuditi. Ljudi iz naučne sfere, a i iz industrije, znaju koliko je ''nemoguće'' dobiti poziv sa vodeće konferencije u svijetu u nekoj oblasti ako se ne dolazi sa univerziteta ili neke veće kompanije. A interesantno bi bilo, da napravim paralelu, učestvovanje sportiste na Olimpijadi pod svojim imenom, bez imena države iz koje dolazi. E taj bi trčao, ili skakao, sam za sebe, bez opterećenja, i ne bi morao da strijepi hoće li osvojiti medalju, ili se možda obrukati.
Ja, ipak, ne mogu na konferenciji da ''skačem'' sam za sebe, i kad bih htio. Ne mogu ni da se brukam jer će ti ljudi ''od čelika'' pitati ''ko je ovaj'' i ''o'kle je ovaj'', pa lako ustanoviti nakon malo guglanja. Tako, htio ne htio, ipak ću predstavljati državu iz koje dolazim i na ovoj konferenciji, kao i na svim prethodnim. A sa kakvim uspjehom to činim najbolje govori i poziv za ovu konferenciju. Šta više, moj status je takav da kada bih nastupao ispred neke kompanije i imena države, imao bih otvorena vrata za sve vodeće konferencije u svijetu iz oblasti aluminijuma kao predavač, bar 4-5 godišnje. Kako u Crnoj Gori nema ni firme niti države da prepozna svoj interes u tome, proteklih par godina nastupao sam ispred stranih firmi i država na konferencijama, a kad god sam bio u prilici nosio sam natpis Montenegro ispod imena, na skupovima, večerama i ostalim događanjima koja prate konferencije. To je bio i razlog da me je jedan kolega na jednom prijemu u London upitao: Gorane, zašto stalno nosiš taj natpis Montenegro? Kako zašto, pa to je moja zemlja, nemam drugu, rekoh.
Interes države, svake, bi morao da bude da ima dostojanstvenog, stručnog i pristojnog predstavnika na vodećim svjetskim konferencijama i događajima (kao recimo godišnje okupljenje analitičara iz cijelog svijeta tokom LME nedjelje u Londonu). Nažalost, ne i naše. A ako se krene tom logikom: ne treba nam ovo, ne treba nam ono, što će nama to, itd, postavlja se pitanje: treba li ovoj državi išta? Osim nesmjenjive vlasti. Ili zatreba samo kad ih neko iz svijeta pritisne i natjera, kao u slučaju Solane u Ulcinju. A kad natjeraju ove nepobjedive da uvažavaju ptice, možda će jednog dana cijeniti i ljude. Do tada, neka se ne kunu javno u državu i ne pričaju koliko im je stalo do Crne Gore, a ne svojih ličnih interesa, jer ih i ovaj konkretan primjer demantuje, na najbolji način.
Autor je analitičar i konsultant za industriju
Bonus video:
