Prosječan srednjoškolac stručnog obrazovanja ili student društvenih nauka zna da je privatizacija propisani postupak promjene državnog vlasništva. Poznato mu je da ona doprinosi tržišnom razvoju i da se njome uvode međunarodni standardi i nove tehnologije. Shvata da je privatizacija neophodna zbog uključivanja na međunarodno tržište kapitala i roba, da se njome omogućavaju strana ulaganja neophodna za revitalizaciju privrede i time osiguravaju prihodi državnom budžetu. Očekuje, kako to i teorija i dobra praksa ukazuju, da će proces privatizacije usloviti otklanjanje monopola na tržištu roba i usluga, i dovesti do sniženja cijena. Povrh svega, nada se otvaranju novih radnih mjesta i smanjenju zaposlenosti. Da li prosječni građanin Crne Gore na ovaj način doživljava privatizaciju? Zašto su obilježja naše privatizacije sušta suprotnost gore navedenim karakteristikama?
Kreatori crnogorske privatizacije često ističu da njene efekte ne možemo objektivno sagledati zbog nedovoljnog protoka vremena, lošeg stanja u kojem su nekada bili subjekati privatizacije i zbog političkih okolnosti na koje oni nisu mogli uticati. Prećutkuju da su 1999. godine strateškim planom Savjeta za privatizaciju predviđeli kratak vremenski period za sprovođenje ovog procesa. Ne spominju da su njime obuhvatili 299 preduzeća čija akcionarska glavnica je bila procijenjena na sadašnjih 4,65 milijardi eura. Tačno je Agencija za prestrukturiranje privrede 2006. godine izjavila da je proces privatizacije faktički obustavljen zbog napete političke situacije (svega 4% od predviđenog), ali im to nije smetalo da povećaju broj preduzeća predviđenih za privatizaciju na 307. Tada su i najavili “maksimalnu pomoć stranih eksperata” čija imena danas nalazimo u aferama “Telekom” i “Panama Papers”. Ne ukazuju ni na okolnosti zbog kojih je proces privatizacije tokom 2009. godine doživio svojevrsnu akceleraciju.
Od početka privatizacije Vlada je prodala oko 200 preduzeća za iznos od preko 850 miliona eura, ali u slučaju 178 preduzeća nisu ostvareni željeni efekti. Zajedničko za sve ove primjere jesu loše sklopljeni ugovori iz kojih su državi proistekle obaveze sprovođenja socijalnih programa, subvencioniranja, pokrivanja troškova proizvodnje tokom stečaja, nenaplaćivanje poreza na dobit i preuzimanje dugovanja, saniranje štetnih posljedica po životnu sredinu, kao i uplaćivanje beneficiranog radnog staža penzionerima ovako privatizovanih preduzeća. Prateći efekti ovog stanja su: ugrožena prava manjinski akcionara i zapošljenih, nepraćenje izvršenja ugovornih obaveza (investiciona ulaganja, socijalni program i dr.), nepoštovanje postupaka povraćaja ranije oduzetih imovinskih prava (restitucija) i nepodnošenje izvještaja o realizaciji javnih sredstava (pružanje državne pomoći, oslobađanje od naplate komunalnih taksi i dr.). Matematički iskazano - na svako privatizovano preduzeće država je izgubila oko 30% od prodajne cijene zbog loše sprovedenog postupka. Najgore od svega je što i dalje postoje tzv. “crne rupe privatizacije” (KAP, Željezara, Boksiti...) - subjekti privatizacije sa finansijskim dubiozama. Zabrinjavaju ugovori o privatizaciji koji su proglašeni tajnim (njih 15), veoma učestale privatizacije preduzeća u postupku stečaja (fenomen tzv.”stečajne mafije” i neosnovani prenosi prava svojine), privatizatori nepoznatog porijekla (dominiraju offshore kompanije), pogrešno usmjeravanje stranih investicija (po izvještaju Agencije za strane investicije od 2008. godine u Crnoj Gori evidentiran je priliv 5,5 milijardi eura ), sumnjivo izdavanje državnih garancija i neadekvatna kontrola rada Savjeta za privatizaciju i kapitalne projekte.
Ovakav prikaz naše privatizacije možda potvrđuje nastojanje moćnih pojedinaca da Crna Gora ne treba da vodi (ili to sada već čini) makroekonomsku politiku i da njen ekonomski sistem treba da postane zavisan od određenih subjekata. Dosadašnji tok privatizacije u Crnoj Gori usmjeren je u jednom pravcu: ojačati određene privredne subjekte i što je moguće više razvlastiti državu. Koncept mini države preformulisan je u koncept mini korporatizma.
Ako nekoga ovo i čudi, neka obrati pažnju na prvu analizu efekata privatizacije iz 2008. godine. Njome su bili obuhvaćeni odgovarajući segmenti, ali je izostala kritička procjena metoda privatizacije i ocjenjivanje zakonskog okvira sa tadašnjim i još važećim upravnim procedurama. Veoma bi bila značajna i interesantna još jedna takva, stručna analiza. Ona bi trebala da ukaže na korelaciju između dosadašnje privatizacije, sa jedne strane, i rasta javnog duga, emisije obveznica i pada kreditnog rejtinga, deindustrijalizacije i nezaposlenosti, korupcije i socijalnog raslojavanja, povećanja poreskog duga i neprimjerenog pružanja državne pomoći, sa druge strane.
Možda bi i predstavnicima opozicije u potencijalnoj predizbornoj Vladi bilo od koristi da znaju nešto o efektima pravilno sprovedene privatizacije. Uporedna praksa je pokazala da pravilno sprovedena privatizacija poboljšava efikasnost javne uprave, utiče na pravilnu preraspodjelu nacionalnog dohotka, smanjuje budžetsku potrošnju, podstiče razvoj srednjeg i malog preduzetništva i ubrzava proces demokratizacije društva. Naravno, i tužilaštvo je imalo posla.
Bonus video:
