Da li se primijetili kako predsjednik Vladimir Putin ne priprema politički teren niti daje ikakve najave prije svog djelovanja? Ili kako se čini da ga nije briga o mišljenju međunarodne zajednice?
U skladu sa njegovim brendom, odluka ruskog lidera da povuče trupe iz Sirije bila je jednako iznenađujuća kao i njegova odluka da ih tamo razmjesti još u septembru.
Podjednako je šokirao i iznenadio i prijatelje i neprijatelje. Pa, možda treba izuzeti predsjednika SAD Baracka Obamu.
Putin, ranije oficir u glavnoj sigurnosnoj agenciji bivšeg Sovjetskog saveza KGB-u, ne odustaje od svoga načina rada i ponašanja. Ako išta, teško se riješiti starih navika.
Nepredvidiv ili neoprezan
On veoma malo otkriva i zadržava element iznenađenja u svemu što radi - kao da pokušava da impresionira ili izazove strahopoštovanje; ponašanje koje bi malo ko očekivao od lidera jedne supersile.
Ipak, Putinove odluke nisu nasumične, neoprezne ili ekscentrične. Zapravo, on demonstrira koliko kalkulira i koliko je taktičar sa zdravim razumom, te se na kraju može ispostaviti kako je uspješan strateg.
Sa ovim u vidu, Putin tvrdi kako je postigao svoje ciljeve nakon petomjesečnih zračnih udara, među kojima je i borba protiv „terorista“ kako bi se spasio sirijski režim.
I dok je ruska, uglavnom zračna, intervencija spriječila kolaps režima Bashara al-Assada, ispostavilo se da nije bila dovoljna da se nametne ruska kontrola države.
U svakom slučaju i bez obzira da li je Putinova misija zaista realizirana, ostaje pitanje: Da li je Putin dokazao kako Obama nije u pravu kada je riječ o Siriji? Ili je na kraju poslušao Obamine savjete?
Sirijci platili cijenu
Obama je upozoravao svog ruskog kolegu da se ne zaglibi u drugi Afganistan i pozvao ga da radi uz one koji se bore protiv ISIL-a, a ne protiv njih.
Suprotno upozorenjima Obamine administracije, Putin je nastavio podržavati Assadovu diktaturu, što je skupo koštalo Siriju i sirijski narod.
Njegovo kockanje u Siriji mu se nije obilo o glavu i država se nije pretvorila u rusku kaljužu.
Putin, koji je iskoristio Obamino oklijevanje da razmjesti vojnu silu u Siriji, uspio je izvući tepih ispod nogu Obamine administracije kako bi diktirao put ka diplomatskom rješenju i stvaranju nove uloge za Rusiju u Siriji i šire.
Kroz proteklih pet godina, u kojima je Sirija postala poprište žestokog građanskog rata sa tragičnim posljedicama za njen narod, Putin je bio postojan u svome podržavanju sirijskog režima, dok je Obama oklijevao, bio neodlučan i slab.
Od 2011. kada je objavio da Assad mora otići, Obama je uradio malo - ako je išta i uradio - da se ovo ostvari. Sirijci su očekivali da će izjava lidera svjetske sile imati više vrijednosti nego da ju je izrekao neki vodoinstalater.
Obama ne djeluje
Obama je čak oklijevao koristiti silu i kada je Assadov režim koristio hemijsko oružje protiv vlastitog naroda. Čak su i oni koji ga podržavaju bili razočarani; a njegov potpredsjednik Joe Biden je tada priznao: „Velike nacije ne blefiraju“.
Štaviše, Obama je odbacio ideju zone zabrane letenja iznad sjeverne Sirije u cilju zaštite izbjeglica. Njegova podrška onima koje Washington označava kao „umjerene“ je bila zastrašujuće ograničena i nestalna, kao i što je njegova borba da „degradira i porazi“ ISIL bila spora i bez strategije.
Ukratko, za razliku od Putina, Obama je odvagao sve uglove situacije i razmatrao smisao i posljedice vojnih akcija nakon dva rata u Afganistanu i Iraku, te vojne intervencije u Libiji. On provjerava sve opcije, scenarije i sredstva koji su mu na raspolaganju.
No, za razliku od Putina - Obama ne djeluje. Savjetovao se i razmatrao, kao što to radi general u fotelji, uglavnom kako bi se poštedio SAD, a ne kako bi poduzeo direktnu vojnu akciju u Siriji, osim protiv ISIL-a.
Ne smijemo srljati u zaključivanju, jer dok Rusija nastaviti održavati ozbiljno vojno prisustvo i baze u budućnosti, podržavat će i prijateljski režim u Damasku. Sa sunovratom cijena nafte, Putin nema viška novca da finansira rat u Siriji kojem se ne nazire kraj.
Put naprijed
No, objava ruske odluke podudara se sa početkom ženevskih pregovora o Siriji, što ističe njenu političku važnost.
Putinova poruka Assadu se može ovako tumačiti: Više se ne možeš oslanjati na stalnu rusku podršku kako bi porazio svoje neprijatelje; stoga moraš pregovarati otvoreno kako bi se okončao smrtonosni građanski rat.
Ukoliko Assad pokuša nadmudriti Ruse tako što će se kladiti na podršku saveznika iz Teherana, ne bih bio iznenađen da Rusi ukinu svoju zaštitu, a Assad uskoro završi u Hagu optužen za ratne zločine.
Assad negira da ima ikakvih nesporazuma sa Putinom, no vjerovatno je previše oprezan da iznese neke najave u trenutnoj situaciji koje bi mogle naljutiti Ruse i dovesti do bliže rusko-američke saradnje.
Sve je više znakova kako, možda, Putin i Obama idu ka ugodnijoj fazi rusko-američkih odnosa.
U konačnici, dok je proračunati Obama iznosio žalbe o ruskoj intervenciji, on je pokušavao, preko državnog sekretara Johna Kerryja, da izazov Putinove umiješanosti promijeni u priliku koja mu dozvoljava napredak u zajedničkom diplomatskom procesu sa boljim garancijama za uspjeh.
Putin je možda imao dobre karte u proteklih šest mjeseci i njegova kocka bi se mogla diplomatski isplatiti, no Obama će na kraju dobiti, bilo da je to kroz popuštanje sankcija, diplomatsko jačanje ili čak saradnju u drugim dijelovima regije i svijeta.
Bonus video:
