Gledam to malo slatko biće, unuku Kvinsija Džonsa, kako ćoki đeda, i odleprša dalje kroz gužvu. Bogu hvala, puna kuća Džonsovih, zaslužio je đedo nakon sedamdeset godina vrijednog rada, da ga to krasno biće ćoki i kaže mu volim te.
Ovo je novogodišnji tekst o zaslugama i kosmičkoj pravdi. Ta je pravda starog Kvinsija sačuvala od svih aneurizmi, srčanih udara i dozvolila mu da zaokruži svoje djelo. Ovdje je riječ o pravdi koja prati posebne patnike, jer Kvinsi je rođen tridesetih, majku su mu odvukli u ludačkoj košulji kad mu je bilo sedam, otac mu je bio najamnik, drugovi nosili šiljke za led i noževe, džeparili po ulicama čikaškog geta.
Kako i zašto se desi da dječak uspije da se iz toga izvuče i postane jedan od velikih muzičara dvadesetog vijeka? Iz sličnog je pakla utekao i Džejms Boldvin, harlemsko dijete, pa još gej, dakle sasvim određen da propadne, da ga proguta rasni lagum tridesetih. Kako se ti dječaci, rijetki, iskobeljaju i pobijede sudbinu, to čovjek može samo da nagađa. Tolike je progutao alkohol, droga, kriminal, policijska tortura, đavo ih je ponio, da bi se iz ogromne patnje i nesvijesti rodila samo dva-tri pobjednika. I o kakvoj se crnoj pravdi tu onda radi?
Gledam dokumentarac u kome se na čas pojavi Kvinsijeva unuka Tesla i ne mogu da ne mislim na pravdu. Neka su sve nagrade otišle onom Edisonu, sve pare Markoniju, ali danas predivne djevojčice nose ime popovog sina iz Like. Po Edisonu zovu sijalice i kurcšluse, po Tesli vozila budućnosti. Pravda je opet zadovoljena, jer kad te u film ture Džarmuš i Nolan, kad te igraju Bouvi i Petar Božović, prestaješ da budeš naučnik Nikola Tesla, Amerikanac srpskog porijekla, i postaješ simbol ljudske pobjede. Koliko je samo momaka iz Like skapalo od gladi i bratoubistva, izginulo u prvom i drugom ratu, i zašto se baš taj dječak uspio izvući?
To što zamaram pričom o velikanima neka mi se ne uzme za zlo. Naravno da su to izuzeci na kojima čovjek ne gradi pravilo. Ali biće da su uvijek dobri, čisti i najbolji nalazili načina da se nekako mrdnu i pomjere.
Geniji su samo nus pojava i žiža te siline koja ljude ćera da se ne predaju i nadžive okolni jad. Zato malo optimizma, molim. Pratim socijalne trendove rodne grude, ali mi se čini da ima šanse. Ne očekujem kvinsije i tesle na buljuke, no makar da će se oni koji to budu htjeli iskobeljati iz tog primitivnog čabra mržnje i zle namjere, to mogu ovako novogodišnje da se nadam. Otišli u pečalbu ili u namastir, bježali u Njemačku ili u sebe, svejedno, samo da se što više ljudi pokrene iz kolektivne kome i nadristvarnosti koju zovu društveno-politička zbilja regiona. Mora da ima načina, samo bez predaje. Nemam nijedan dokaz da stvari dolaze bez zasluga, pa se svaki čovjek mora pomučiti za sebe, žrtvovati nešto, kao što ja u čast blagih dana žrtvujem novinsku kraljicu safru u zamjenu za lijepu sliku za kraj.
Jutro uoči objave ovog teksta na vrata mi je pokucao Afro-amerikanac, u kasnim dvadesetim, jedan od sabraće iz siromašnog dijela avenije Hajland. Sretnjika Božić i Novu godinu, nosi grabulju i lopatu preko ramena, i traži posao kroz komšiluk. Koliko ti je dnevnica, pitam ga, a on kaže koliko daš, i tako se iskreno smije, da mi se čini kako je tom grabuljom pronašao sve odgovore ovog svijeta.
Kako su neki ljudi uspjeli da pobjegnu iz muke, a da stoje usred nje, to je pitanje svih pitanja. Kako čeljade da se probije, da utekne, a da ostane u svojoj koži, neka to bude upit za narednu godinu koja će biti gora od prethodne, vidi to i površni tumač kretanja nebeskih tijela.
Kako se ti ono zoveš, komšo, pitam ga. Kvinsi, kaže - kao Kvinsi Džons.
Bonus video:
