Protekla, 2018. godina obilježena je u Crnoj Gori i borbom za identitete. One - negdje izgubljene, i one - nikada stvorene. Naš nadnaslov, zapravo parafraza naslov slavnog romana Marsela Prusta, je bio pokušaj mekog približavanja temi uprkos činjenici da se nije radilo o sentimentalnoj priči, još manje o zrelom i civilizovanom traganju za zajedničkim vrijednostima.
Inače, u zemlji Marsela Prusta se povremeno organizuju, pa i sa nivoa vlade, javne debate o francuskom identitetu. Nije u pitanju vokacija Francuza, među kojima je i oko pet miliona francuskih muslimana, da se povremeno izlože nekoj vrsti nacionalne psihoanalize.
Jednostavno, jedna stara nacija, bez sumnje, velike istorije, posebno misli i kulture, nastoji da raspravi savremene izazove, pa i pitanje stanja svog identiteta koji - i tu su svi saglasni - treba zajednički izgrađivati.
Rasplamsale identitetske bitke u Crnoj Gori i način kako su vođene su zapravo pokazale krizu identiteta zemlje. Uostalom, psihologija ukazuje da je onamo gdje se galami o identitetu najčešće u pitanju manifestacija neke nesigurnosti.
Više je uzroka za neuspjeh pokrenute teme koja se odvijala u atmosferi i vremenu netrpeljivih sa jakim manipulatorskim funkcijama. Nije bilo argumentovane rasprave već je ona dominantno redukovana na političku upotrebu uz aktiviranje šarolikih propagandnih timova.
Vidno su bile aktivirane vladajuće ekipe i glavni protagonisti u njoj, koji su inače u relativno kratkom vremenu tranziciono prošli kroz nekoliko identitetskih stanja i nacionalno državne svijesti.
Njihovo izdavanje posebnih imputa i novca za identitetske bitke, u ovoj fazi sa novim licima na dvoru, doprinosilo je karakteru borbe za prošlost s ciljem izvlačenja upotrebne vrijednosti, prizemno političkog karaktera.
Nedavno smo, na primjeru makedonskog premijera i bjegunca Gruevskog mogli vidijeti kako izgledaju državnička lica u momentu kada ostanu bez propagandne uloge čuvara državotvornosti i identiteta.
Ni brojni spomenici koji su u doba Gruevskog podignuti u Makedoniji, junacima u širokom vremenskom rasponu, od antike do modernog doba, ne pomažu kada se bjekstvom treba spasavati od sudova i institucija.
U Crnoj Gori ima i onih koji smatraju da po nekom planu, a huškači oko gazde to već glasno saopštavaju, treba uskoro da otpočne i tema ovozemaljskih dana crkvene imovine.
U nastalim uslovima istorija je, očigledno, probudila stare resantimane. Pojavila se, dakle, neobična borba za bolju prošlost, ne zajedničku, već svoje strane, pa se tema istorijskog identiteta pretvorila u svoj surogat, neku vrstu permanentne, bučne konfrotacije, gdje je bilo važno podvaliti drugom, recimo za početak izdajničkim statusom.
Tumačenje istorije se uglavnom odvijalo po sistemu samoposluge, dakle - uzimaš podatak koji ti treba za unaprijed planiranu interpretaciju istorijskog zbivanja.
Crna Gora je u jesen 2018. bila gotovo pretvorena u 1918. godinu. Osvitali su rujnom zorom po crnogorskim mjestima plakati, bilbordi, pozivi i poruke, uglavnom - nikada više ovo, nikada više ono.
Ovi bučni pozivi - u zemlji koja danas, pored organizovanog kriminala ima ozbiljne političke, ekonomske i kulturne probleme, čiji su građani duboko pocijepani po socijalnoj i etničkoj osnovi - kakofonijom su se u jednom trenutku, valjda kulminaciji stanja, pretvorili gotovo u krik: “ Hoćemo je živu ili mrtvu”.
Da, nju, Podgoričku skupštinu. Da se to već jednom i zauvjek rasčisti. Makar se dvije rivalske strane ne čule među sobom.
Po žestini sve je ličilo i na neki oblik našeg “sukoba civilizacija”, da upotrebimo tu hantintonsku paradigmu. Istina, uz povremeno vrlo primjetan “sukob ignorancija”.
Kompleksnost teme, metež istorije, šira istorijska prelomnost jedne godine koja je oblikovala ne samo Balkan nego i svijet, idealizmi i naivnosti, dakako i političke igre, iznad svega pojedninačne sudbine nerijetko tragičene i prouzrokovane pokrenutim demonom istorije, zajedničke pouke iz svega što se dogodilo - malo je koga to interesovalo u crnogorskoj debati.
Sve se danas, dakle u vremenu kada se zajednička južnoslovenska država u nekoliko oblika može vidjeti kao prošlost, pa i kao istorijska ekskurzija - lijepa ili traumatična, neka svako to tumači kako hoće. A nakon čega su se stare države, a Crna Gora je među njima, vratile kući.
Staru kuću treba provjetriti, očistiti, urediti - zadatak koji je primarniji od svih drugih. Navodne traume prethodnog puta su dobrim dijelom izgovor da se to ne uradi.
Nivo debate, svi njeni sadžaji su pokazali i da se istorija ponavlja. U ovom slučaju, možda, obrnuto. Počelo je kao farsa, nastavlja se kao tragedija.
Da li nakon posljednjeg iskustva sada treba prihvatiti našu nesposobnost, nepostojanje kolektivne pameti i ikakvog građanskog težišta da ozbiljno i kulturno razgovaramo o nasljeđu i identitetu? I to u uslovima deprimirajućeg stanja političkih manipulacija, prikrivenih i otvorenih nacionalističkih ciljeva sa raznih strana, praćeno kolosalnim neznanjima i zloupotrebama istorije?
Da li tretirati pojam identiteta kao visoko rizičnu, bezbjednosnu materiju? Da li nesposobnost za postizanje makar minimum kulturnog konsenzusa i kohezije predstavlja ontološku bolest naroda u Crnoj Gori?
Uprkos iskustvima smatram da od teme identiteta zemlje ne treba odustati. Ali započeti je u drugom ambijentu, bez cinične igre traženja političke upotrebne vrijednosti za jednu političku grupaciju.
I sa nešto sređenijim pojmovima o nasljeđu, tradiciji, narodu. Možemo, uostalom ponešto naučiti i od drugih.
Za početak kulturološki razlikovati nasljeđe i tradiciju.
I tu nam u objašnjenju pomaže često citirana Marija Todorova iz njene zapažene knjige “Imaginarni Balkan”.
Autorka, naime, pravi jasnu distinkciju između tradicije i nasleđa. Nasleđe ne biramo, ono je sve što nam se desilo u prošlosti, vrijedno i nevrijedno, pozitivno i negativno, sviđalo nam to ili ne. Tradicija je naš izbor iz nasleđa koji treba generacijski prenositi.
Dakle, na nama je aktivan odnos za pravi vrijednosni izbor koji treba dalje reprodukovati kao zajedničku tradiciju. Kolektivno usvojenu i njegovanu tradiciju.
Drugo određenje korisno za ozbiljno suočavanje sa pojmom identiteta, jeste upravo definisanje više komponenti koje čine narod i državu. Dakle, ne redukovati narod na etničku, teritorijalnu i jezičku dimenziju.
Pojmovi državno - pravno - političko - kulturno - istorijskog karaktera takođe bitno i koheziono daterminišu određenja, pa i zajedničku sudbinu naroda.
Na kraju, treba li postavljati pitanje iz našeg naslova. Utjerivati ili graditi identitet? Mislim da je odgovor jasan.
Sada je pitanje, pa i zahtjev - da li bi patetične pristalice i ekipe ovog prvog, dakle utjerivanja identiteta, malo odustale od daljih operacija. U interesu građana i ove zemlje. A kao pretpostavka za početak građenja magistralnog toka kulture i zrele javnosti u kojoj se vodi, pa i uz razlike, civizovani javni dijalog.
Bonus video:
