Kad pročitam Premijerovu izjavu u kojoj kaže da nikad ne bi tužio državu kao što je to učinio njegov brat, pripadne mi muka od njihovog poštenja. Ne zato što sam zbog muke od pročitanog pojeo papir na kom je taj tekst, već što bi rekli, svijet i želudac mi se okrenu istovremeno do te mjere da mi svijest za dlaku mrkne.
Preganjaju se država i premijerov brat oko deset i po miliona eura, a ja znam da ne znam koliko ima gladnih u Crnoj Gori, koliko škola i vrtića nema grijanje i osnovne uslove za rad, za dostojanstvo.
Kad god vidim ispod podvožnjaka ka Starom da neki nesrećnik gura uzbrdo ka pumpi automobil pomislim na tih deset miliona. Pomislim na mulj u njegovom rezervoaru i taj čuveni spust gdje obično ljudi ostanu bez goriva. Zaokružim, nije deset i po nego deset miliona, iako je nekome šest stotina hiljada eura mnogo, evo na primjer čovjeku koji uzbrdo gura automobil jer je ostao bez goriva, a možda ni nema novca da sipa gorivo na pumpi koja je udaljena svega trista metara.
Deset miliona mi je na umu kad vidim na televiziji prilog o nekoj porodici koja živi u baraci što propušta kišu, da imaju frižider u koji nemaju što da stave, da su ispijeni i nadaju se nekoj pomoći uspješnih biznismena koji će u tom trenutku dok su oni na televiziji obratiti pažnju na njih i poslati paketiće ili neku pomoć.
Pomislim na deset miliona i onih dodatnih šest stotina hiljada eura kad se gospođi na kasi u Voliju prospe kesa sa mlijekom. Kasirka je pritisnula dugme da traka krene ka njoj, najjeftinija kesa sa mlijekom koje tek treba prokuvati krenulo je naprijed i zapelo za grubi metal. Mlijeko se izlilo po traci a gospođa kupac doživjela je transfer blama. Imala je svega sedamdeset centi za litar mlijeka, držala ih je u ruci, raspoređene na dlanu po veličini, pedeset centi i dvije kovanice po deset. Gospođa se skamenila zbog sedamdeset centi, i zato jer se izlilo mlijeko. Nije krenula nazad do vitrine da uzme drugo jer bi joj možda naplatili oba, a ona nema. Vratimo se na deset miliona i onih šest stotina hiljada eura koje mnogi izgube iz vida.
Razmišljam što sve može da se uradi sa tim novcem, i kako je stečen taj novac. Sjetim se i Svetovih osam stotina hiljada eura, i pomislim da je to možda bila samo prva rata za šarmantnog gospodina sa brkovima. Ostalo po obavljenom poslu, samo profesionalno.
Tad pomislim, koliko je novca prošlo da se ne zna, koliko je tajnih računa, punih slamarica, poklonjenih stanova i džipova. Krenem sve to da prevedem u škole, vrtiće, bolnice, farme i plastenike pa me zaboli glava.
Onda pomislim na četvrt vijeka, na sve te milione i viknem „Svaka čast!“, samo zapnite, samo jašite, jašite i jašite, nama živote izdahnite, ne morate više ni šargarepom da nam pred oči mašete, mi blejimo i ržemo i kad se ne traži od nas. Imamo pravo da budemo ovce i konji, isto kao što Premijer kaže da njegov brat ima pravo da tuži državu. Šišajte nas redovno, mi to volimo.
Bonus video:
