Svi sa nestrpljenjem čekamo odluku Savjeta za privatizaciju o tome da li je 800.000 eura, koliko je Barović dao za kontrolni paket akcija ulcinjske Solane, bila pravična naknada za 15 miliona kvadrata zemlje, kompletnu fabriku za proizvodnju soli, zgrade i barake, vozni park... Odluku čekaju i evropski ambasadori u Crnoj Gori, budući da su neki od njih založili sav svoj autoritet da zemljište postane zaštićeno područje. Prethodno se oglasio i Ustavni sud rekavši da su poslanici nešto pobrkali kada su usvajali odluku da na Solani ne može biti gradnje stambenih poslovnih zdanja. Niko se pritom nije upitao zašto je, ako je Barović platio pravičnu naknadu a i on zna da nije, zašto je to što je kupio za 800.000 eura ili nešto više kako se kunu u Eurofondu, na prvoj javnoj licitaciji ponudio na prodaju za 260 miliona eura? Ali neće biti da je Barović kriv za kreiranje ambijenta u kome su ulcinjski briljantni resursi krčmljeni u bescijenje. Usput, ne pročitah niđe da je neko pokrenuo inicijativu za uklanjanje biste narodnog heroja iz kruga fabrike. Da se makar časno ime ne veže više sa bivšom fabrikom koja je od privatizacije postala sinonim propasti, jada, bijede i sprdnje. Ali, tako je evo četvrt vijeka kada je Ulcinj u pitanju...
Kada je prije dvije godine klizište u ulcinjskim Kručama zlokobno najavilo mogućnost da se dio brda sa 50 kuća i vikendica sruši u more, Podgorica prstom nije mrdnula. Istovremeno, klizište je ponijelo dio saobraćajnice ka Budvi. Bemax se potrudio da uštedi vrijeme Vladi pa je sam o svom trošku sanirao klizište. Vlasnik do pola srušene vikendice iz susjedne države, skrušeno je tada kazao da mu niko nije kriv što je gradio u Kručama kod Ulcinja. Da su Kruče kod Budve, govorio je više za sebe, vjerovatno bi se neko i sjetio. Ali nije on kriv što Vlada ne mari za Ulcinj osim kada na dnevni red dođu Valdanos, Velika plaža ili Ada.
Ulcinj je danas u političkom kontekstu, klinički mrtav grad koji je upao u komu nakon što su uznapredovale bolesti od kojih je obolio početkom novog milenijuma. Zaražen netransparentnim privatizacijama, nelegalnim krčmljenjem državne imovine, populističkom politikom i halapljivim ambicijama prefinjenih političara, dugo je i odolijevao. Kada se od lokalnih patriota očekivalo da urade konačno nešto dobro za grad, oni su hladnokrvno njegovu sudbinu tutnuli u ruke Podgorice. Sada Ulcinjani čekaju da se svemoćno predsjedništvo DPS sastane, da se sjeti da tamo neđe na jugu postoji grad koji se zove Ulcinj i da odluči hoće li sa Fatmirom ili Nazifom u nove radne pobjede i vesele privatizacije. Ali nasuprot političke odgovornosti, stoji ta tako smarajuća i mrska moralna dimenzija.
Znaju to dobro ulcinjski DPS prvaci Ljoro i Ljubo. DPS je temeljno generisao njihovu moć dok je za to imao vremena. Centralu sada muče druge stvari, a Ulcinj, kao i uvijek, može da čeka. Iako dobro znaju da i grad i građani trpe zbog Podgorice, Ljoro i Ljubo moraju da ćute dok iz centrale ne stigne zeleno svjetlo. Tako funkcioniše naš DPS - prvo ti da moć, a onda ti brutalno stavi do znanja da su mu ekvivalentne vertikale jad, bijeda i nemoć. To najbolje znaju Budvani, Ljoro i Ljubo nijesu krivi zbog toga.
Da Ulcinj sada zavisi isključivo od Podgorice, pobrinuli su se pojedini lokalni kvazi političari. Gonjeni sopstvenim interesima i u vječitoj trci za foteljama, izopačili su političku scenu grada i naglavačke okrenuli sistem vrijednosti. Stvorili su ambijent gdje je sada u trendu podmetnuti nogu protivniku, opstruirati njegove ideje i inicijative iako su u interesu građana, ogovarati ga na sve četiri strane svijeta i dodvoriti se DPS-u. Za njih je vlast, kako Lalić kaže, nešto kao pritka a čovjek je boranija koja se za pritku hvata i uz nju raste. Kad vlast padne, oni se mnogo ne sjekiraju, vazda se nađe neka druga pritka za koju će se uhvatiti. Mudra izreka kaže da se oni koji su uradili nešto veliko u politici moraju zapitati da li i dalje pripadaju soju časnih i poštenih ljudi. Kad malo razmislim, ovi naši stvarno nijesu uradili ama baš ništa u politici. Zato me i čudi što Katnić tamo nešto izviđa o poslovanju Opštine, ali neka svako radi svoj posao. Ali muči me, kao i moje sugrađane, nešto drugo.
U Ulcinju se dobro zna kako je uveden stečaj u Solani a zbog čega u Ulcinjskoj rivijeri. Tadašnji direktor Elektrodistribucije a sadašnji šef OO DPS Ljoro Nrekić, odlučio je da zbog duga od 230.000 eura prilijepi koverat. Niko se tada nije zapitao zašto stečaj nije uveden i Budvanskoj rivijeri koja je u istom trenutku imala mnogo više duga. Nije zbog toga kriv drug Ljoro, naređenje je bilo imperativno. Tako je u Ulcinj došao stečajni upravnik koji se stalno svađao sa padežima, ali se izvrsno nalazio u procentima. On je sa bivšim ministrom i šefom tenderske komisije, pionir ulcinjskih privatizacija.
Zahvaljujući vidovitim i ekspertskim procjenama, Rivijera je ostala bez hotela, kampova, poslovnih prostora, Autobuske stanice, apartmanske grupacije. Muči nas, specijalni tužioče, što još nemamo davno obećane hotele. Ne trebaju limesi da bi se izračunalo koliko je grad izgubio, a koliko država, zato što se neko ruga sa nečim što je sam potpisao. Muči nas i Solana i to što ne znamo kako je privatizovano GP Primorje i ko je kontrolisao cijeli proces. Ispred centrale nekadašnjeg građevinskog giganta koji je izgradio pola grada, trebalo bi postaviti tablu da je dozvoljeno gledati samo punoljetnim osobama.
U Starom gradu postoji rogobatni objekat u izgradnji u vlasništvu izvjesne Orlove, koji narušava izgled drevnog utvrđenja i, s obzirom da nije adekvatno obezbijeđen, već godinama predstavlja opasnost za djecu i turiste. Muči nas, Katniću, to što niko u državi nije nadležan za taj objekat. Pisao sam na sve adrese u državi ali priznajem, nijesam Kremlju. A možda baš oni znaju šta i kako rade njihovi državljani u Starom gradu. Naravno, nije za to kriva Orlova, a ni Moskva. Đe dođe taj Ulcinj, bre!
Bonus video:
