Američki političari su opsjednuti problemom terorizma. U decembru 2015. ankete su pokazale je za svakog šestog Amerikanac, a to je oko 16% stanovništva, u ovom trenutku, terorizam najvažniji nacionalni problem (prethodnog mjeseca takvih je bilo 3%). To je u posljednoj deceniji najveći postotak, mada ostaje niži od 46%, koliko je iznosio nakon terorističkih napada 11. septembra 2001.
Efekat takve promjene javnog mnjenja bio je posebno jak kod republikanaca u trenutku nominacija za predsjedničke kandidate. To je, svakako, bio podsticaj kandidaturi Donalda Trampa, čija je antimuslimanska retorika bila posebno oštra (ako ne i opasno zapaljiva). Neki političari počeli su da nazivaju borbu s terorizmom “trećim svjetskim ratom”.
Kako je pokazao decembarski napad u San Bernardinu, Kalifornija, terorizam za SAD jeste problem. Ali taj su problem naduvali što predsjednički kandidati, što mediji koji se pridržavaju onog starog: “Ako ima krvi, to je udarna vijest”. Da bismo terorizam sagledali u ispravnoj perspektivi, Amerikanci - a i svi drugi - moraju imati u vidu sljedeće faktore.
Terorizam je jedna vrsta teatra. Teroriste više zanima privlačenje pažnje i iznošenje svog pitanja kao teme broj jedan, nego broj samih poginulih. Islamska Država posvećuje veliku pažnju režiji. Varvarska obezglavljivanja, puštena u etar putem društvenih mreža, imaju za cilj da izazovu šok i bijes - i samim tim privuku pažnju. Preuveličavajući njihov efekat i stavljanjem svakog terorističkog čina u rang glavne vijesti samo im idemo na ruku.
Terorizam nije najveća prijetnja s kojom se susreću ljudi u razvijenim zemljama. On ubija mnogo manje ljudi nego saobrajaćne nesreće ili cigarete. U stvari, terorizam čak nije ni velika prijetnja. Veća je vjerovatnoća da ćete stradati od groma, nego da će vas ubiti terorista.
Prema ocjenama eksperata, rizik Amerikanca da budu ubijeni u terorističkom napadu je - jedan od 3,5 miliona, godišnje. Amerikaci imaju veće šanse da umru u rezultatu nesrećnog slučaja u kadi (jedan od 950.000), od bijele tehnike (jedan na 1,5 miliona), da ih ubije jelen (jedan na 2 miliona) ili u putničkom avionu (jedan na 2,9 miliona). Šest hiljada Amerikanaca godišnje umre jer piše SMS poruke ili razgovara telefonom dok vozi. Nekoliko stotina puta više nego što ih umre od terorizma. Radikalni islamski terorizam ubija manje Amerikanaca nego napadi uvrijeđenih radnika na radnim mjestima ili pucnjave u školama. Terorizam nije III svjetski rat.
Globalni terorizam nije novost. Često je neophodna smjena generacija da bi se talas terorizma ugasio. Početkom XX vijeka, anarhistički pokreti su radi utopističkih ideala ubiili nekoliko šefova država. Tokom 1906-ih i 1970-ih “nova ljevica” Crvene brigade i frakcija Crvene armije otimali su avione van nacionalnih granica, otimali i ubijali uticajne biznismene i političke vođe (a takođe i obične građane).
Današnji džihadisti predstavljaju politički fenomen obučen u vjerske odore. Jedan broj vođa su tradicionalni fundamentalisti, ljudi čiji je identitet prognan globalizacijom i koji traže smisao u imaginarnoj zajednici besprekornog islamskog kalifata. Da bismo ih porazili treba vremena i truda, ali lokalna priroda IS-a ograničava im dijapazon djelovanja. Sa svojim sektaškim napadima, IS se čak ne može obratiti svim muslimanima, još manje indusima, hrišćanma i drugima. Na kraju će IS biti razbijen kao i svi ostali transnacionalni teroristi.
Terorizam je kao džiudžicu. Manji akter koristi snagu krupnijeg da bi ga pobijedio. Ni jedna teroristička organizacija nije toliko moćna kao država, ali je nekim terorističkim pokretima uspjelo da jednu sruše. Ali ako mogu uvrijediti i razočarati građane neke države i samim tim ih uvući u akcije unaprijed osuđene na propast, onda se mogu nadati pobjedi. Al-Kaidi je pošlo za rukom da namami SAD u Avganistan, 2001. godine. IS se rodio pod ruševinama posljednjeg upada SAD u Irak.
Za pobjedu nad teroristima neophodna je snaga uma. Snaga uma je sposobnost spajanja čvrste vojne i policijske sile s mekom silom privlačenja i ubjeđivanja. Čvrsta vlast je neophodna kako bi likvidirala ili pohapsila najvatrenije teroriste, od kojih su neki podložni privlačenju i ubjeđivanju. Istovremeno, meka sila je neophodna da učini bezopasnim one sa periferije koje ovi vatreni pokušavaju da vrbuju.
Upravo su zbog toga usmjeravanje pažnje i to kako akcije SAD stoje na društvenim medijima, važni i neophodni kao i preciznost vojnih udara. Antagonistička retorika, koja odbija muslimane i slabi njihovu spremnost da daju važne podatke, sve nas stavlja pod prijetnju. Baš je zbog toga antimuslimasnko pozerstvo nekih današnjih predsjedničkih kandidata toliko kontraproduktivno.
Terorizam je ozbiljna prijetnja i zaslužuje da bude jedan od prioriteta naših obavještajnih službi, policije, vojnih i diplomatskih institucija. Veoma je važno držati oružje za masovno uništenje dalje od ruku terorista.
Ali, ne smijemo pastu u njihovu zamku. Neka se dejstva bandita odigravaju u praznom pozorištu. Ako im dozvolimo da zauzmu glavnu scenu našeg javnog prostora, potkopaćemo kvalitet našeg društvenog života i deformisati naše prioritete. Naša će snaga biti iskorišćena protiv nas.
Bonus video:
