Drvo koje ubi snijeg

Vasile Vasko Popa je umro 5. januara 1991. kada je njegova zemlja - Jugoslavija - već bila na izdisaju. Mnogo prije toga u pjesmi „Jurke“ pjesnik je humorno opisao vječna pravila balkanske surove igre

Moglo bi se o svemu i svačemu pisati: o snijegu koji je toliko napadao da jedno drvo na padini u ulici Nikolaja Gogolja nije izdržalo. Slomilo se iznad korijena i palo. Drvo koje ubi snijeg.

To bi mogao da bude naslov ili stih pjesme Vaska Pope. Tuda bi usred grada naišao vuk, da iz zelenog oka pusti suzu za palim drugom, da ga posljednji put lizne, digne nogu da svi znaju da je bio tu. Zašto vuk? Pa ni jedan pjesnik srpskog jezika nije bio u većem srodstvu sa vukom. Srpskom totemskom životinjom. Izgleda da će ovo ipak biti tekst o Vasku Popi.

Kasnih sedamdesetih, kada sam prvi put čitao to što je napisao, Popi je ostalo nešto više od decenije života. Stihovi koje su u Jugoslaviji izabrali za gimnazijalce bili su pomalo šlageri u odnosu na teškometalni ukus tvrde i duboke Popine poezije: „Očiju tvojih da nije…“. „Vrati mi moje krpice“ je postala adolescentska krilatica kojom se označava svakoliko razdruživanje.

Imaginarni ram

Nekima od nas, vjerovatno rijetkima, bilo je namijenjeno da poslije kao studenti ponovo pročitaju sve što je pjesnik napisao. Baš sve. I to ne samo jednom. Knjige su u socijalizmu bile jeftine. Nolitovo izdanje sabranih djela nabavio sam u Nolitovoj knjižari u Sarajevu - na nekoj od prodajnih akcija sa ogromnim popustom. Više nema ni najuglednije jugoslovenske izdavačke kuće, ni njene knjižare, ni Vaska Pope koji je urednički život proveo baš u toj kući, ni zemlje koja kao imaginarni ram uokviruje cijelu sliku.

Ali ja sam se tada družio sa njegovim pjesmama, koje su me usisale u svoj svemir. Neko vrijeme nisam umio da izađem iz tog magičnog svijeta, pa je sve što sam pokušavao da napišem bilo odjek muzike koja tamo bez prekida bruji.

Posljednju priliku da upoznam svog pjesničkog gurua dobio sam negdje sredinom osamdesetih. Zijo, drčni student književnosti, osnovao je književni klub i tražio pare od Saveza socijalističke omladine za gostovanje pisaca. Pošto sam bio suosnivač predložio sam da na gostovanje pozovemo Vaska Popu. Svi su se složili. Čekali smo da se odobri budžet. To nikada nismo dočekali. Peri, vegetarijancu i ljubitelju životinja, preporučio sam Popine pjesme naslovljene po životinjama. Razočarao se jer je tu bilo malo milovanja i gugutanja, a puno zagonetnog škrgutanja.

Plamenovi koji mrze slova

Kada bi se u Njemačkoj među obrazovanim ljudima sklonim južnoslovenskim paradoksima poveo razgovor o poeziji uvijek bi se najprije čulo Popino ime. Poznavao sam umjetnika Gerharda Hermansa koji je jedan svoj drvorez posvetio pjesmi Vaska Pope - o Beogradskoj biblioteci koju su uništile Hitlerove „Štuke“. Gospodin Hermans je znao da čita poeziju i da joj vizuelno podari sasvim novu dimenziju. Tako je njemački umjetnik ovjekovječio njemački prevod srpskog teksta koji govori o njemačkom zločinu nad srpskim knjigama.

Pošto je Gerhard Hermans preminuo 2015. mislim da se on i Vasko Popa druže na nekom sporednom nebu.

Sjećam se i susreta sa austrijskim književnikom Milom Dorom koji je bio jedan od prevodilaca Vaska Pope na njemački. Njegovo pravo ime je bilo Milutin Doroslovac, bio je beogradski gimnazijalac, ljevičar, logoraš, potom prinudni radnik u Beču gdje je poslije rata ostao i završio teatrologiju i romanistiku. Ovakve izlomljene biografije su me uvek fascinirale. Šteta što na jednom od frankfurtskih sajmova knjiga nisam uspio da porazgovaram sa njim duže od petnaestak minuta. I on je od 2005. stanovnik nekog „Sporednog neba“, koje je on u njemačkom prijevodu nazvao „Nebenhimmel“.

Magijski avangardizam

Zahvaljujući svjetskoj pjesničkoj slavi koju je Vasko Popa nagovijestio još od svoje prve zbirke (Kora, 1953) mnogi ljudi na zapadu su mislili da je ova luda kombinacija avangardizma i narodnog folklora neka vrsta opšteg magijskog manira jugoslovenskih i srpskih pjesnika. Ali, kako je primijetio Čarls Simić „nijedan srpski pesnik ne zvuči kao Vasko Popa“.

I ova mi se kombinacija sviđa - američki pjesnik srpskog porijekla Čarls Simić i jugoslovenski i srpski pjesnik rumunskog porijekla Vasko Popa - i jedan i drugi svjetski značajni, ne po svom porijeklu već po jeziku koji su izabrali da se umjetnički izraze.

Čarls Simić je ostavio sjećanje na svoj posljednji susret sa Vaskom Popom u Njujorku 1989: „Biće skoro krvoprolića“, rekao mi je sa potpunim ubjeđenjem. Mogao je jasno da vidi da je, zbog svog rumunskog porijekla, već sumnjiv u očima superpatriota. To pokazuje kako su takvi ljudi zli i glupi. Nikad nijedan pjesnik nije imao tako dubok i nadahnut pristup srpskoj tradiciji kao što ga je on imao.

Balkanske jurke

Vasile Vasko Popa je umro 5. januara 1991. kada je njegova zemlja - Jugoslavija - već bila na izdisaju. Egzistencijalna groza koja proističe iz njegovih humornih zahvata u poeziji možda se može najbolje vidjeti u pjesmi „Jurke“ iz ciklusa „Igre“:

Jedni odgrizu drugima Ruku li nogu ili bilo šta

Stave to među zube Potrče što brže mogu U zemlju to zakopaju

Drugi se razjure na sve strane Njuše traže njuše traže Svu zemlju raskopaju

Nađu li srećni svoju ruku Ili nogu ili bilo šta Na njih je red da grizu

Igra se nastavlja živo

Sve dok ima ruku Sve dok ima nogu Sve dok ima bilo čega.

Nije li pjesnik bio vidovit slijedeći arhetip po čijoj se kobnoj logici odvijaju sve balkanske ratne igrice i poratne grabeži? To je jedan od mogućih načina čitanja.

U njemačkom nedjeljniku „Cajt“ Iris Radiš je dva mjeseca poslije pjesnikove smrti zabilježila da je Vasko Popa spadao u značajne liričare: „Njegov ton je jednostavan, zloćudan i svijetao. Vukovi uvijek imaju posljednju riječ, danju su divlji, a noću himnični“.

Jedna od najljepših pjesama Vaska Pope je „Vučje poreklo“.

Nadam se da će se ovog petog januara pod mojim prozorima, kraj drveta koje je ubio snijeg, Popi u čast himnički oglasiti baš onaj izmišljeni zelenooki vuk.