Bila je to neka prijateljska utakmica, fudbalski okršaj pod Goricom. Igrali su junaci iz Crne Gore protiv neke reprezentacije sa kojom smo mogli da igramo neriješeno ili da dogovoreno pobijedimo. Još uvijek smo se uigravali, valjda to još uvijek činimo. Rijetko se što na ovim prostorima planira, ali fudbal je izuzetak. Karte su naravno podijeljene podobnoj sviti, ostatak je prodat.
Na ulazu je svaki gledalac dobio crveni šal sa znakom našeg saveza i državnim grbom. Nije neki kvalitet, sintetika iz Kine što ostavlja tragove oko vrata, ali nije bitno, tad je to bio državotvorni šal. U zgradi Lepa Kata kojoj srećom nisu promijenili ime u Lijepa Kapa, u stanu mog prijatelja iščekivalo je nas nekoliko početak utakmice, i tad je postojalo mnogo ljudi koji su istinski ustajali kad čuju himnu, iako nisu među onima kojima se podijele karte. Danas ne ustaje niko osim ako mu plata ne zavisi od tog poteza koljena. Svi su se nadali da će doći vrijeme kad će karte za neku utakmicu moći da se kupe legalno, na šalteru i bez potezanja veza i obavljanja milion telefonskih razgovora.
Dok smo mi oduševljeno posmatrali kako svaki posjetilac stadiona dobija crveni šal, otac mog druga, inžinjer u penziji prokomentarisao je: Odoše penzije.
Ta utakmica igrala se nakon velikog ubistva koje je brzo zaboravljeno. Uslijedilo je ljeto, a onda kupovina školskih torbi, novih patika i prepričavanje ljeta. Sve ispočetka. Afera, prodata velika firma, organizuje se utakmica, postave se kulise, narod gleda u stranu i oduševljeno je zaveden. Pa kupovina glasova, pa snimci, pa plagijati, pa smrt beba, i opet ništa, sve izliječi jedna utakmica, tv šou ili ljeto. Sve se zaboravi i prođe samo od sebe.
Ljudi u Crnoj Gori kao da jedva čekaju da nešto zaborave, iako se stalno pozivaju na istoriju o kojoj u većoj mjeri nemaju pojma jer ne čitaju već prepričavaju. Koliko se samo ljudi udaralo u grudi i tvrdilo da nema nazad nakon što su građani gutali suzavac, kleli se da neće oprostiti krike Mija Martinovića, da ništa više neće biti isto i da se stvorila kritična masa. Ali masa je otišla da spava, i opet dobrovoljni zaborav. Brzo će ljeto. Ušli smo u izreku: Zaboravan ka' Crna Gora.
Ako bude potrebe, organizovaće se Sunčane skale i Pjesma Mediterana u sred februara, igraće se fudbal na krovu Vlade, proplakaće murve i masline, zaboraviće se betoniranje korita Ribnice, brajovići i pajovići, to da je Sveto ipak dio DPS-a, nemaština, da prvi brat lagano zaključa državni trezor na par dana, sve. Da građani ne posjeduju tehniku instant zaboravljanja i da ne guraju sve pod tepih, Dobrota bi se protezala od Ulcinja pa do na kraj Boke.
„Nikad im suzavac neću oprostit“, napisao je jedan moj poznanik, a prije nekoliko dana je pisao kako jedva čeka da lipe procvjetaju opet, da se nadiše. Zaboravan ka' Crna Gora.
Bonus video:
