Nakon pobjede na predsjedničkim izborima 20. oktobra 1997. godine, gospodin Đukanović je u vili „Gorica“ dao svoju prvu izjavu u svojstvu Predsjednika Crne Gore, u kojoj je, između ostalog, rekao:
„Veoma sam zadovoljan da se većina građana u Crnoj Gori okupila oko jedne pozitivne ideje i politike, koja je u cjelosti posvećena dobrim djelima i stvaranju novog kvaliteta života, umjesto stvaranja neprijatelja, opasnih svađa, dioba i pronošenja neistina...“
Obećanje o dobrim djelima i stvaranju novog kvaliteta života, izrečeno mnogo puta u raznim prigodama sa raznih govornica, u toku 26 godina vladavine DPS-a, do danas nije ostvareno, osim ako se pod „novim kvalitetom života“ podrazumijeva raslojeno društvo, nizak standard građana, visoka stopa nezaposlenosti, mnogo penzionera i socijalno ugoroženih, loši zdravstveni i obrazovni sistemi... itd. Sve to u prezaduženoj državi sa nešto malo novih građevina u Podgorici i Budvi.
Kroz privatizaciju su razoreni svi privredni resursi, što je za posljedicu imalo na desetine hiljada radnika bez posla. Za sva prodata preduzeća država je naplatila manje od zaduženja za izgradnju buduće dionice autoputa, koja sama za sebe predstavlja više turističku atrakciju ukomponovanu u prirodne ljepote crnogorskog sjevera, nego li značajnu saobraćanicu.
Do zaposlenja se dolazi isključivo preko partijskih i prijateljskih veza. Politika i „novi kvalitet života“ rastočili su i porodicu kao osnovnu ćeliju društva. Moralne norme nekadašnje Crne Gore su u nestajanju. Zavist, nepravda i odsustvo vladavine prava u ljudima rađaju mržnju i agresiju. Nezadovoljni građani u tvorcima „novog poretka“ vide krivce za svoju sudbinu, dok u Vladi smatraju da previše građana živi na teret budžeta.
U novom crnogorskom kapitalizmu u kompanijama domaćih i stranih tajkuna, koje su nastale na svakojake načine, radnici su najamna radna snaga. Posao im je od danas do sjutra, češće neplaćen nego ljudski plaćen, a duge i teške radne dane provode uz šikaniranje, podmetanja, optužbe, laži i sve ono što njihovim radnim kolegama pomaže da duže zadrže posao.
„Opasne svađe, diobe i pronošenje neistina“ su, takođe, crnogorska zbilja. Preko 60 političkih partija raznih ideologija, parlamentarnih i vanparlamentarnih, međusobno ili unutar sebe se sukobljavaju i svoje nesporazume prenose među obične ljude. Crnogorski građani vole da se bave politikom i sukobljavaju zbog politike.
Koliko je povjerenje među partijama govori činjenica da su se nakon 26 godina od uvođenja višestranačja u Crnoj Gori svi, i vlast i opozicija, posvetili „izgradnji povjerenja u izborni proces“, u želji da parlamentarni izbori 2016. budu, kako oni kažu, „fer i pošteni“. Kud se đelo crnogorsko poštenje?! Šta tek da radimo mi, obični birači, ako su nam narodni predstavnici i institucije sistema takvi da ih treba kontrolisati?!
Ako se i dogodi da se politička bura smiri, orkan DPS-a opet sve zatalasa, te se tako životni problemi građana uvijek pomjeraju na periferiju političkih zbivanja. Dokle?!
Bonus video:
