Bloom Where You Are Planted (1 Corinthians 7:20-24), ako je Biblija demode, može i po naški da zvuči kao „Đe je zrno klicu zametnulo...“, ali i ne mora, može i „Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijati k'o što ovo grije“, ali završno sa apsolutnom glupošću da niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore.
Danas u Crnoj Gori na snazi je izreka: „Ko zadnji magarac“, a odnosi se na to da je magarac onaj ko ostane u Crnoj Gori. Ovakvoj. Nema te motivacije koja može da zadrži ljude unutar granica države koju vole. Ovo je nejednačina sa poznatom, ljudi vole Crnu Goru, a odlaze iz nje.
Čitam Marka Tomaša i Aleksandra Hemona, i često se u njihovim djelima srijeću ljudi, sudaraju se nekadašnji sugrađani Mostara ili Sarajeva, nakon rata rasuti su po cijelom svijetu postaju likovi priča i pjesama. Nedavno sam opet bio samorazočaran jer sam povjerovao da ljudi upakovani u odijela što zbore za govornicom ipak imaju zrno poštenja i iskrenosti. Možda ponekad, u trenucima kad se sve lomi. Iako skoro ništa nisam očekivao ipak sam se razočarao jer vjerujem da ljudi koji izdaju i ljudi koji ponize sami sebe pred ogromnom masom ljudi treba da se pokriju ušima, a ne da iz gnijeva, kompleksa i sramote krenu umjesto u pokušaj odbrane nečasnih poteza, oni zapnu svim silama da dokažu da su upravo oni oličenje časti. Muka mi. Povratim. Ne spavam. Razočaran. Pljunuo bih ali nisu zaslužili. Ipak naučim nešto novo, samo u Crnoj Gori govno može biti narandžaste boje.
Vidim u Home marketu zavjesu za kadu, umjesto tuš kabine plastificirana zavjesa. Uljepšana stvarnost, na toj zavjesi je štampana karta svijeta. Dobra fora. Nasmijem se i pogledam izbliza, nema ucrtanih granica, samo postoje tačke koje simbolizuju veće gradove. Tako i treba. Naravno, plavom bojom označene su rijeke. Dovoljno.
Brojim gradove u kojim znam da živi neko koga znam. Rim, London, Trst, Ljubljana, Milano, Njujork, Vankuver, Toronto, Berlin, Sidnej, Brizbejn, Buenos Ajres, u svakom je po neko ko je rođen u Crnoj Gori a pobjegao je iz nje glavom bez obzira. Imao je da bira između partije i očaja, između poltronstva i kameleonstva ili nervoze i jada. Odabrali su da spakuju ruksak i uzmu pasoš. Neka su.
Kao da se ratovalo kod nas, četvrt vijeka ljudi bježe iz Crne Gore. Najčešće obrazovani ljudi, spakuju se i bez pompe odu. Uz takav odliv mozgova dodati partijsko zapošljavanje i nepotizam dobija se savršena negativna selekcija. Ostaje da sanjamo da će se jedan dan svi povezati, vratiti i pokrenuti Crnu Goru, ali to je ipak samo san. Već sad nemaju gdje da se vrate osim u državu nojeva. Ostajte ovdje i nadajte se da će doći dan da vas dobro kupe, da se dobro prodate i pozicionirate.
Oni su nas zauvijek pobijedili. Takav nam treba i takvi nam trebaju. Prijatno.
Bonus video:
