Kreće još jedna godina, kako na ovom javnom mjestu pišem Kontra/per/cepciju. Početak je bio 2008. godine. Mali jubilej, nije da nije. Ako sumiram kroz tekstove, riječ koja se ponavlja i provlači sve ove godine je RAT. Nije da nije jugoslovenski obezglavio sve moje planove. I ne samo moje već mnogima. Broje se prekinuta nadanja, želje ambicije, mogućnosti...
Za početak zvuk kojeg čujem od kada smo ušli u novo ljeto je zvuk petardi, bacanja i pucanja. Pogled s prozora daje sliku u kontinuitetu: očevi koji svoju djecu uče da bacaju petarde. Djeca se igraju bacanja petardi, dok očevi oživljavaju tu infantilnu radost koju su osjećali dok su sami bacali petarde. Ne znam da li je mnoge muškarce sa ovih prostora ista takva radost nosila dok su u jugoslovenskim ratovima bacali bombe i pucali iz kalašnjikova. Meni nekako liči baš liči. Petarde i danas neprimjereno pozivaju na slavljenje praznika vjerujućih koji se inače definiše kao praznik mira i ljubavi. Petarde i gađanje u javne prostore, privatnu imovinu i uznemiravanje živih bića koja dijele ovaj vazduh sa nama, ali i onih koji ih redovno hrane uprkos nemanju sredstava i zime koja ledi ranim jutrom, gađaju u ljubav i mir.
Prve medijske slike u novoj godini su u kontinuitetu jačanje veze između vjerskog i političkog identiteta tako da mi kao da ne izlazimo već dugo iz ratnih godina. Ovog januara okupljaju se po nacionalnom i vjerskom iskustvu političari koji inače tvrde da im je do mira i tolerancije. Grupa u kojoj su pojedini na vlasti a pojedini opozicija u drugim državama, a koje u ovom slučaju vezuje nacionalno jedinstvo i to ne samo preko želja i čestitiki i unošenja drveta slavlja, već i političkih planovi i saglasja, ignoriše što se na ulicama gradova odakle dolaze organizuju protesti, upravo protiv vlasti. Djeluje gotovo cinično da se na jednom mjestu nalaze opozicionari iz Crne Gore koji tvrde da političkim akcijama i protestima mogu da dođu do vlasti i oni koji sa njima sjede i koji proteste u svojim sredinama, bilo socijalne ili političke ili one koji traže pravdu za ubijene, guše, sprečavaju, pljuju i konačno hapse kritičare koji ukazuju na nedjela vlasti. Moram priznati da vjerski i nacionalni okvir može nemoguće da učini mogućim - mora biti da je u tome njegova velika magijska noć i moć. Ulicama se slivaju nezadovoljni (bilo čim da su nezadovoljni) i nije dobro da se izjednačavaju sve teme protesta i sve metode akcije koje preduzimaju protestanti, međutim, vidljivo se ljudi pojavljuju na ulicama i daju mogućnost svima da se rasplaše. U Banja Luci (čiji član predsjedništva BiH sjedi danas na prazničkom ručku ili doručku) hapse one koji su podijelili tugu i očaj sa porodicom Dragičević. Stvara se atmosfera kako bi se zaustavio narod koji više ne može da trpi gubitak budućnosti i zakon sile jedne političke klike koji uništava kao soda kauštika budućnost naše djece. U Beogradu protesti na koju god temu da se dešavaju očigledno uznemiravaju predsjednika dok njegovi posilni na svim televizijama lamentiraju njegovoj sposobnosti da ubijedi sve oko sebe da je spasitelj dok igra na dobro poznatu kartu još od Miloša Obrenovića. Ostali još miruju i mudruju mada sve političke analize ukazuju da će ovo biti teška godina za region. U svakom slučaju, ništa novo kao ni prethodnih godina koje smo ispratili a nisu se izdigle iznad devedesetih.
Ali je, ipak, odveć zanimljivo gledati u svom dvorištu kako na istom mjestu opozicionari iz Crne Gore koji svom narodu nude priču o slobodi i pravdi ispijaju čaše zdravice sa vlastodršcima iz Beograda i Banja Luke koji progone vlastite ljude i misao koja im pokazuje da nije sve onako kako žele predstaviti. Što oni nude tim slikama. Treba li da mjerimo demokratske kapacitete u biografijama ili da se odmah saglasimo da je ono što vidimo zapravo cijela činjenica. Diktatura u programu kako god i čiji god da je malj vlasti. Kao da nema svjetla na vidiku u političkoj planci nasušnoj.
Teško da će neko iole obrazovaniji htjeti da se okrene na one koji nam pokazuju čemu bi trebalo da se nadamo. Odavno je već poznato da kakva nam je vlast od devedesetih, takva nam je i opozicija iz devedesetih, nije promjenila stranu ni boju. Veći dio njih je i dalje u boju. Najmanje što se može reći da se radi o političkom nemoralu. Pravdali ga svetinjama, još crnje izgleda. Pozicija na Cetinju proslavlja datum koji jedni tumače kao ustanak dok drugi o tome misle da je nevolja. Niko ne pominje glas stručnjaka koji je uperio prst u događaj da je iz nacionalnih institucija nestalo kulturno blago kao da ga je rat uništio. Niko takve ne pita što su ti događaji kolektivnog pamćenja. Niko takve ne pita što se daju razapeti zarad istine? Čak se ni oni koji tvrde da vjeruju, koji u kolonama planduju o religijskim praznicima trošeći zajedničke resurse, ni oni koji zasipaju porukama na kojima su dvije riječi mir i zdravlje, ne zapitaše kako to da ostajem neosjetljiv/a na to što su razapeli, po ko zna koji put, glasnika koji nam govori istinu koja se nama ne sviđa. Istina u jutro božićnjeg ustanka teško se probija iza kamarile političara koji se utrkuju ko će više i jače opstajati na...
Kraj 2018. obilježila je opozicija koja je blistavo najavlila mrak jednako taman i mračan kao i ovaj pozicioni. Rat na svim nivoima i svim sredstvima je u punom jeku. Od ulice do skupštine. Potezi koji se povlače često teško da će da izađu iz svakodnevne političke palanke. Sujete na pretek uz neznanje koje je sve vidljivije. Naravno, drugim sredstvima prije nego se dohvate svijetlog oružja. Za sada im ide od ruke da to rade na simboličkom nivou pa se bore, ratuju, gađaju, okupiraju, oslobađaju... Čineći veliki dio nas potpuno neosjetljivim za realnost oko sebe. Svi imaju svoje tabore i svoje, kako tvrde, istine. Svoje kulise i svoje male izbe u kojima plaču i sriču. Sudeći po terminologiji i značenjima koje ti pojmovi imaju, ratujemo li ratujemo. Iz svih oružja i sa svim raspoloživim sredstvima.
Već prvih dana nove godine pogled na ono što je ostalo nakon stare djeluje pusto i ratno. Do prirode ona je uvijek bogata i sadržajna pa ako ništa ostaje da pogledamo u nebo i kolorite u prirodi ne bismo li se odmorili i pokušali da razumijemo kako se te polarizove stvarnosti koje živimo mogu naći na jednom mjestu. Pa ako se to usput i dogodi da pogled padne na konglomerat nemogućih opcija, makar će biti jasnija poruka da je došlo vrijeme da se ukine ona narodna da šut sa rogatim ne može. Važnije od toga je da uočimo da su nas uhvatili između dvije političke opcije čiji su rezultati u konačnici isti: sukob, podjele, nedjela, ratovanje, sukobljavanje, gubitak... Tako zagledani imamo šansu da odmjerimo i vlastitu odgovornost i učešće u toj igri dviju sukobljenih interpretacija realnosti koje će, kako su najavli političari i ove godine, traži svaka svoj lončić krvi. Mi ćemo i dalje bauljati i naizgled birati.
Autorka je psihološkinja
Bonus video:
