Razvoj i napredak tehnologije podstiču slične procese u svim oblastima koje su povezane sa njenom upotrebom. Ako se govori o medijima, tehnologija suštinski mijenja način na koji mediji funkcionišu, ali jednako i način na koji se medijski sadržaji konzumiraju. Korisnici medijskih usluga preuzimaju kontrolu nad sadržajima koje žele da prate, ali i dalje ne mogu uticati na sadržaje koj su im dostupni.
Sve ovo dovodi i do drugačijeg pristupa medijskoj regulaciji. Od nekada isključivog nadgledanja, tj. nadziranja, tradicionalnih medija, sve više se krećemo ka nadzoru online sadržaja. A upravo je online prostor onaj u kojem se odnos medija i korisnika značajno komplikuje. Kontrola izbora sadržaja postaje norma, što je posebno važno jer je sa aspekta regulacije tehnološka neutralnost postala standard. Drugačije rečeno, važno je šta je dostupno a ne kako je dostupno.
Zakonodavni okvir uvijek kasni za tehnološkim promjenama, pa samim tim i regulacija, koja se prilagođava dominantnim trendovima. Tekuća, 2024. godina, od posebne je važnosti za regulaciju u evropskim državama. Dva značajna pravna akta (Digital Services Act - DSA i European Media Freedom Act - EMFA) stupili su na snagu i primjenjuju se u državama članicama Evropske unije. Evropska grupa regulatora za AVM usluge (ERGA) postala je Evropski bord za medijske usluge (EBMS). Zajedno predstavljaju suštinski zaokret u medijskoj regulaciji.
Nova regulativa posljedica je izmijenjenog društvenog, ekonomskog i tehnološkog okvira u kojem su se našli i mediji i korisnici, koji je zahtijevao prepoznavanje novih aktera, kao što su velike platforme, društvene mreže, influenseri, video na zahtjev usluge i slično, koje su bile praktično bez ikakve kontrole. A praksa je pokazala da se na ovom novom polju komunikacije dešavalo najviše kršenja standarda, npr. vezano za maloljetnike i njihovu zaštitu. Na koji način regulisati sadržaje koji su količinski, tehnološki i sadržajno potpuno drugačiji od onih na koje je tradicionalna regulacija navikla? Uz to, imajući u vidu da su to samo neke od njihovih karakteristika.
Prije svega, regulacija je kontrola koja ne može biti preventivna ali koja može imati post festum efekat za budućnost, kada odluke imaju dugoročan efekat. Drugačije rečeno, regulacija treba da krene od pretpostavke da mjere koje se preduzimaju nikad nisu usamljene i da imaju trajno djelovanje. Baš iz tog razloga regulacija ne smije da bude cenzura. Evropska praksa regulacije polazi od pretpostavke da javni interes ne smije biti ugrožen ali i da pravo na slobodno izražavanje mora biti očuvano.
Ovo je ključni argument protiv svakog oblika sistemskog blokiranja sadržaja, kanala, platformi, za koje se pretpostavlja da u jednom dijelu imaju sporne sadržaje.
Albanija je nedavno odlučila da zabrani TikTok, po mnogima opravdano zato što su se širili sadržaji koji su negativno uticali na maloljetnike i doveli do tragičnih ishoda. Postavlja se pitanje - je li rješenje više regulacije? Nije. Odgovor je jasan zato što tehnologije i njihova dostupnost obesmišljavaju ovakve mjere. Prevazilaženje barijera takođe je jednostavno pa se problematični sadržaji mogu lako širiti i biti jednako dostupni, osim ako bi uveli potpuni medijski mrak, što je u 2024. godini nezamislivo i nedopustivo.
Zato nam treba bolja regulacija. Ona koja je osjetljiva na kontekst, koja vodi računa o kulturološkim i drugim obilježjima društ(a)va. Niz primjera regulatora iz Evropske unije (npr. Italija, Španija, Njemačka, Portugal) govori o njihovom različitom pristupu regulaciji online prostora, ali koji vodi računa o konkretnom društvenom kontekstu.
Izazovi su drugačiji i zato pristup regulaciji mora uzeti u obzir sve ono što konkretno društvo čini specifičnim i drugačijim od ostalih. Španski regulator (CNMC) se bavi podkastima, koji su predmet njihove regulacije, dok portugalski (ERC) skoro da ni ne obraća pažnju na online prostor. Prioriteti zavise od konkretnih okolnosti i nerijetko i od kapaciteta regulatora.
Crna Gora, kao država koja pretenduje da bude članica EU još uvijek nije u cjelosti prilagodila svoj zakonodavni okvir navedenim promjenama iz ove godine, ali naš regulator (AMU) je prisutan i jedan je od lidera na prostoru Zapadnog Balkana. Biti dobar regulator znači imati osjećaja za najvažnije izazove i pristupiti im odgovorno, tražiti najbolja rješenja kojima se štite prava građana i javni interes.
Članstvo u Evropskoj uniji ne samo da će povećati kvalitet regulacije medijskih sadržaja već će i regulatoru otvoriti niz mogućnosti za brže postupanje i djelovanje u spornim situacijama. Takođe, i pojam javnog interesa može biti jasniji, a i prava građana jednako dobro zaštićena. A dok to ne bude, postojeći zakonodavni okvir treba jačati, kako bi se primjena evropske prakse i dalje nastavila i širila na online prostor.
Autor je predsjednik Savjeta Agencije za audiovizuelne medijske usluge
Bonus video:
