Zadaća je čovjeka i ljudskog društva stvaranje kulturnoga sistema kojim se spoznaju tamne osnove naše duhovne civilizacije (Hartman), ili kako bi rekao Njegoš: „Da se bezdne mračne osvijetle... Kad svi kraji zaplamte svjetlošću/tad će opšti tvorac počinuti”. Čovjek je ono što je stvorio, pa je on, u suštini stvaralac - stvaralačko biće (H. Lefebre). Stvaralac može biti samo slobodan pojedinac u slobodnoj zajednici, a emancipator samo kao dezalijenirani čovjek (Sartr). Nije bogatstvo cilj ljudskog društva, nego slobodnije i humanije društvo u kome je sloboda razvitka svakog pojedinca uslov slobode razvitka za sve (K. Marks). Zbog toga je stalno kretanje iz nižih u više razvojne oblike ljudskog društva, proces vječnog kretanja - preobražaja (a ne tranzicija kao akt jednog društvenog čina) kao vid ukidanja čovjekovog samootuđenja. Biti otuđen znači ne biti ono što bi čovjek mogao biti i što bi trebao da bude: slobodno, kreativno, svestrano i stvaralačko biće čija je aksiološka zadaća u procesima društvenih preobražaja stalni agon rada i stvaralaštva da se otrgne od otuđenja: proizvoda rada, društva, stvaralaštva i sopstvenog bića. Na tom povjesnom putu ljudske slobode čovjek se bori za razotuđenje, oslobođenje i socijalizaciju, a sam čovjek postaje najviše biće za čovjeka. „Jednoga dana cvijet čovječnosti rascvjetaće se u pravi oblik čovjeka kao boga u zajednici čovječanstva čiju veličinu čovječnosti nijedan zemaljski čovjek ne može zamisliti“ (Herder). Ka tom istorijskom cilju čovjek se mora rukovoditi principom svoga razuma (Kant: Saper aude - upotrijebljavaj svoj razum), a što znači kretanje oko sebe samoga kao oko svog zbiljskog sunca, čiji je krajnji cilj ljudsko dostojanstvo, ljudska sreća, humanizam, prosvijećenost i solidarnost, a što u krajnjem znači prevladavanje iracionalnosti, predrasuda i zabluda, te vjerskog dogmatizma i fanatizma, kao iluzornog cvijeća što se okreće oko čovjeka sve dok se on - čovjek, ne bude okretao oko sebe i svoga sunca - sunca rada .
Svijet kao civilizaciju i kulturu čine: rad, ljudi, međuljudski odnosi, sloboda i pravda. Ljudski svijet ostvariće ravnotežu i ući u zonu ostvarenja ciljeva ljudske sreće čiji je svijet okrenut čovjeku i ljudskim potrebama, onog časa kada se bude okretalo oko sunca rada i svijeta rada , a ne svijeta novca i zvijezda kapitala. Svojina nije subjektivno pravo, nego socijalna funkcija. Savremenim odnosima rada vlada načelo industrijskog despotizma i brutalna monodija vlasti menadžera koja je prognala, suprotno međunarodnim dokumentima, konvencijama i paktovima i protokolima Međunarodne organizacije rada (ILO) - termin radnik, i ustanovu pravične zarade, shvatajući, na principima eksploatacije i alijenacije, zaposlenog kao šaraf u mašini za proizvodnju profita, dok su korporacije zasnovane isključivo na merkantilno-profitabilnim ciljevima negirajući privredno društvo kao socijalnu instituciju i radnika kao građanina korporacije i njegovo pravo na samoupravu i participaciju u procesima donošenja korporativnih odluka, nastojeći da spriječi izgradnju svakog postulata na kome se zasniva svijet prirode i društvenih odnošaja - princip ravnoteže, što u privredno-pravnim i industrijskim odnošajima znači ravnotežu u pravno-ekonomsko-socijalnog položaja između svijeta rada i svijeta kapitala.
Radno-pravni odnosi su najsloženiji i najsuptilniji društveni odnosi. Radnik nije mašina za proizvodnju profita, objekt i davalac usluga radne snage, nego stvaralački subjekt što kroz rad oslobađa svoju energiju i potencije duha stvarajući nove vrijednosti i samopotvrđujući svoje dostojanstvo kroz ljudski rad potvrđuje sebe kao ljudsko biće. On je subjekt čijem je položaju okrenut cjelokuopni svijet rada , a njegova struktura ličnosti je složeni supstrat bio-psiholoških i socijalno-moralnih atribucij, pa otuda, Prudon, ističe: Dajte mi pravo na rad, poklanjam vam vlasništvo. Postavlja se pitanje kako to da u fenomenima struktura društvenog života vlada načelo demokratije i demokratskog predstavništva legitimacije narodne volje, a u industrijskim korporacijama vada načelo industrijskog despotizma i apsolutna vlast menadžera pa se pravo na rad pretočilo u rad bez prava! Još je Adam Smit (1743-1790), škotski etičar, logičar i ekonomista u svom znamenitom djelu Teorija moralnih osjećanja kazao: Interes svijeta rada je interes društva, jer kako raste društveni proizvod raste i nadnica (danas se izbjegava međunarodni pojam “pravična zarada”, Č.B.), dok je interes kapitala u suprotnosti s društvenim interesom jer kapitalistima ne odgovara rast profitne stope koja bi trebalo da poveća društveni kapital, a time i radničku nadnicu, nego se rad zasniva na eksploataciji čovjekovih potencija. Zato, po A. Smitu, svaki zakon predložen od vlasnika kapitala treba preispitati sa najvećom dozom sumnje. Sloboda rada ne poznaje granice, pa pravo na konkurenciju radnih sposobnosti, pod jednakim uslovima, treba da uživaju svi građani EU. Svijet rada i svijet kapitala moraju koegzistirati u odnosima saradnje. Radnik je građanin korporacije. Svojina nije apsolutno pravo. Svojina je socijalna funkcija. Svojina obavezuje. Vlast nije subjektivno pravo, nego dužnost izabranih predstavnika da sve potencije svog stvaralačkog portfelja usmjeri za čovjekov napredak i opšte dobro.
Društveni poredak zasnovan je, po R. Dalu, na antinomiji, u političkom okviru vlada princip demokratije, dok u sferi ekonomskih odnosa vlada diktat industrijskog despotizma. Ovo znači da postoji sukob između političkog čovjeka i čovjeka rada , što poredak slobode čini, po K. Poperu, nedovršenim. Dostojanstvo ljudskog rada i tvoračka potencija duha znanja i sposobnosti kojima se šire granice ljudskog stvaralaštva i čovjekove težnje da stalno traga za novim i humanijim perspektivama kvaliteta života stvarajući nove temelje kojim gradi veliki projekat očovječenja kojim eliminiše izvore njegovog otuđenja od rada , otuđenja od proizvoda rada i otuđenje od drugog čovjeka i zajednice rada i društva čime stvara pretpostavke za potpunu dezalijenaciju i postaje gospodar svoje sudbine, u budućnosti mora dovesti do ostvarenja Marksove ideje ljudskog društva kao podruštvljenog čovječanstva.
Spoznati tamne strane ljudske povijesti i zadaću ljudske misije, na “ovozemaljskom sajmu besmislenom” (Njegoš) znači tragati za istinom, slobodom i pravdom, koji put je u zadaću ljudskog bića, veliki prirodnjak, naučnik, fizičar i astronom, što je pronašao zakon gravitacije, Isak Njutn (1643 - 1727), ocrtao porukom: “Osjećam se kao dijete na morskoj obali dok ispred mene leži veliki okean istine.“
Bonus video:
