Svijet je pun investitora. Ne treba imati nikakvih iluzija. U velikoj većini slučajeva investitori su surovi eksploatatori koje nije briga ni za prirodne ni za kulturne vrijednosti, ni za kvalitet života ljudi, ni za napredak države... Ima država u kojima su sebičnost i bezobzirnost investitora koliko toliko sputani snagom države. Na primjer, nemoguće je da neko usred Hajd parka u Londonu izgradi veliki hotel (što bi itekako željeli i najveći svjetski hotelijeri) ili da neko dobije dozvolu da sruši Ajfelovu kulu da bi na tom mjestu uradio nešto drugo. Kada bih bio vlast, ja takvim investitorima-ajkulama ne bih ni pod kojim uslovima dozvolio investiranje u Crnu Goru. Pametno iskorišćen kredit je uvijek bolje rješenje od takvih investitora koji donose eksploataciju i ekonomsku okupaciju države, a ne donose nikakav značajniji rast kvaliteta života građana.
Naravno, nikada nije sve crno. Pored investitora-ajkula u svijetu postoje i takozvane društveno odgovorne investicije (Socially Responsible Investing- skraćeno SRI) u okviru kojih su i još strože zelene investicije. Ako je Crna Gora primorana da traži strane investitore, ciljna grupa bi morali biti investitori koji koliko toliko poštuju etičke principe, poštuju prirodne i kulturne vrijednosti i trude se da investicije budu društveno odgovorne i podignu kvalitet života građana. Zanimljivo je da takvi investitori nikada nijesu bili ciljna grupa države Crne Gore. Možda je u pitanju neznanje i nesposobnost, a možda je problem što se mnogo teže ugraditi u takve investicije.
Najkraće, razvoj Crne Gore je trebalo da počiva na dva principa. Prvo, do najveće moguće mjere razvijati crnogorsku privredu sopstvenim sredstvima i mudro i odgovorno korišćenim kreditima. Drugo, kada sopstvene snage nijesu dovoljne sarađivati ISKLJUČIVO sa provjerenim društveno odgovornim investitorima.
Danas (29. decembar 2015.) saznajem iz medija da Vlada i Skupština donose smrtnu presudu Miločeru, poslednjem neuništenom dijelu budvanske rivijere.
Budvanska rivijera je najstrašniji (ali, nažalost, ne i jedini) primjer prirodnog raja uništenog varvarskom gradnjom i otuđenog nerazumnom rasprodajom teritorije (koncesija na 90 godina je, takođe, otuđivanje).
Čak i ako je sve to urađeno sa najboljim namjerama REZULTAT je ravan veleizdaji državnih interesa (ili preciznije interesa građana Crne Gore). Razaranje Budve je donijelo materijalnu korist tajkunima, ali ne i običnim građanima Crne Gore.Uništiti Miločer je veći zločin nego, ne daj bože, srušiti Ajfelovu kulu ili podići ogroman hotel usred Hajd parka. Uvijek rado prošetam prelijepim Hajd parkom, ali to je ipak poljana (kakvih ima na hiljade) oplemenjena ljudskom rukom, a Miločer je jedinstven u svijetu!
Kada kažem Miločer, mislim i na Mamulu, i na nesrećni Sveti Stefan i Petrovac, i na napadnutu unutrašnjost Boke, i na Nacionalni park Skadarsko jezero kome planiraju betonske okove, i na Taru i na Ulcinj... Crna Gora mora da se razvija i živi, ali brižan odnos prema prirodnim vrijednostima može građanima donijeti mnogo veću korist nego što donose sadašnje razaranje i rasprodaja.
Osjećam ogorčenje, nezadovoljstvo i nemoć. Može li se spasiti Miločer. Mogu li poslanici u Skupštini Crne Gore smoći snage da bez obzira na partijsku pripadnost i nacionalni i vjerski osjećaj, kažu NE halapljivom kapitalizmu koji nanosi štetu svima nama; NE daljem bezobzirnom razaranju ljepote i uništavanju budućnosti Crne Gore. Molim Skupštinu Crne Gore da kaže NE.
Bonus video:
