Pauzu od sat vremena iskoristio sam na najgori mogući način, ali ipak svrsishodno. Umjesto da popijem kafu na mir, ja krenem u Golubovce. Potreban mi je bio izvod iz matične knjige rođenih, da bih ga proslijedio mojoj majci koja ispunjava tražene uslove za povećanje penzija ženama sa troje i više djece. Nekoliko dana ranije, rođak je bio u istoj situaciji, a moja tetka, njegova majka, takođe je od sina tražila izvod iz matične knjige rođenih da bi i ona koristila te benefite. Vođen greškama mog rođaka, nisam išao u zgradu MUP-a u centar Podgorice, svi preživjeli svjedoci tvrde da je tamo pravi pakao, već sam krenuo „u Golubovce“, jer tamo je kažu manja gužva, a opština, MUP i pošta su vrata do vrata.
Na putu ka Golubovcima shvatam da većina vozača i dalje nema pojma čemu služi kružni tok, naravno, nemaju pojma ni ko ima prednost. Od kad je napravljena zaobilaznica, stanovnici Golubovaca (nisam siguran da se neko neće uvrijediti ako samo napišem Zećani, iako nije pežorativno) su se još više opustili, i tek sad prelaze ulicu „kod semafora“ bez ikakvog obaziranja ima li kola iz suprotnog smjera. Leženo se rukuju preko ulice, bacajući se na haubu bez problema. Sve to jedva prođem i dođem do zgrade u kojoj se svečano izdaju izvodi iz matične knjige rođenih. Prvo uđem u poštu i uplatim dva eura i trideset centi za trajni izvod koji mi, kako kasnije saznajem, uopšte nije bio potreban. Dovoljan je običan izvod koji traje pola godine. Denuncijantska moć i paranoja ljudi koji čekaju u redovima i vade dokumenta su beskrajni i naravno, nisu provjerljivi.
I dok čekam u redu nervozan kao pas, iako smatram da su psi smireniji od ljudi, gospođi ispred mene prilazi suprug i kaže da je i on čuo da treba nešto uplatiti. Ne znaju koliko i za koga sve treba predati uplatnicu. Gospođa pokušava da prođe pored dvoje ljudi koji čekaju ispred nje sa željom da postavi pitanje radnici na šalteru. Čim je rekla „Izvinite, samo da Vas pitam nešto..:“ radnica je počela da viče pozivajući se na presing koji traje danima, gužvu, intervencije, razna pitanja. Gospođa je sačekala da se radnica isprazni i pitala da li ona ima pravo na naknadu za majke sa troje djece ako je jedan njen sin preminuo. Napomenula je da je poginuo u saobraćaju. Bilo ju je sramota, iako nije bilo potrebe. Zavladao je muk, a radnica sa šaltera je postiđeno objasnila da je dovoljna smrtovnica umjesto izvoda iz matične knjige rođenih. Gospođa je otišla, a mi smo ostali da čekamo i ćutimo. Dan se promijenio, tenzije su zamijenjene sjetom, i dan je dobio dubinu, postao jedan od onih dana kad zanemarujete svakodnevicu i banalnosti i odjednom tražite veći smisao u svemu. Vožnja od Golubovaca do Podgorice postaje sasvim druga priča. Darkwood dub i pjesma Život počinje u tridesetoj.
Nedavno je Milo rekao par teških riječi o novom zakonu o nadoknadama za žene sa troje i više djece. Njegova riječ jača je od zakona, svi se već trude da se povinuju njegovim zapovjestima. Zakon je loš. Reče on, i kraj. Žene nemaju više čemu da se nadaju. Nije kliše reći da „nešto“ nije fer. Zaista, nije fer što se toliko žena ponadalo, što su urgirale na svoju djecu da jure izvode iz matičnih knjiga, što su čekale red i opet, sve vodi tome da neće dobiti ništa. Taman su se ponadale da o njima neko brine. Ne mogu da ne mislim o gospođi koja je čekala red. Nju mi je posebno žao. Zbog svega.
Bonus video:
