“To je jedna inferiorna pozicija iz koje se uvijek priziva neka pomoć sa strane. Nekada je to bio Beograd, onda je u jednom trenutku pokušano da to bude Brisel.“ (predsjednik DPS-a o opoziciji”, Vijesti 15. 12.)
Vođa DPS-a je aktivan i ozaren ovih dana. Podmlađen i obnovljen, a kako i ne bi - desilo se konačno nešto sa čim može da se pozori. Pozvan je u ozbiljno društvo, a za tim žudi od svog ponovnog rođenja davne 1997. Tada je prelomio i postao, demokrata, liberal, nezavisni indepedentista i kapitalista. I naravno socijalista. Dušmani i neprijatelji svih boja pričaju doduše da je ostao isti od glave do pete, mrčni student, političar bez ideje, partijski aparatčik i staljinista, poslušnik i titoista. I da mu nije naslijeđene Titine doušničke infrastrukture, ne bi se majci obnavljao.
Zahvaljujući Udbi ili ne, tek evo nas sudionikom naprednog čovječanstva. Zapada, a bogme i istoka. Boriti nam se za liberalnu demokratiju diljem planete, širom Afganistana - rame uz rame sa Rumunima, Turcima i Albancima. Biće tu uskoro i Gruzina i Ukrajinaca. Učlani se istok i zapad - uključi se sjever i jug. Ovakvo bratstvo po oružju nije zabilježeno od davnih dana. Pa neka se neko usudi da pisne protiv demokratije.
Prevaziđena ekonomija
Biće, by the way, priče o ekonomiji, novim investicijama i novih 40.000 radnih mjesta. Zapošljavanje u vidu korisnih kućnih radinosti, berbe bresaka, šetanje kučeta, sjetva peršuna u saksijama... Mogli bi nezaposleni građani, konačno, da uzmu sudbinu u svoje ruke - da postanu preduzetnici dabogme. Kozu na uzicu, pa lijepo šetnjom kroz grad na ispašu po travnatim površinama. Em ne treba da se kosi, em je koza blagodarna pak će i da nađubri. Toliko o ekonomiji, preduzetništvu, porto de montenegru - prosto da i glupi može da shvati. Čista proza, nije čudo što je se (ekonomije) romantičari države i independente klone. Prepustimo to stranim partnerima, koji više i nijesu stranci - mi smo fakat njina familija - ili kolonija - ako zakerate.
Prošlost koja ne prolazi
Društvo u kome su Titini pioniri sadašnjost, nema prošlost. Prošlost se podmlađuje, nikako da prođe, pak na vječnost liči. Toplo nam ju (vječnost) preporučuju i oko nje se divno slažu Filip i Ranko. Ako ništa ne prolazi, osim naših života, a to je najmanje važno, imamo razloga za ponos.
To što prošlost u Crnoj Gori ne postoji, ni malo ne smeta vođi da njome optužuje opoziciju. Osim što ima svoj narod i demokratiju vođa ima i svoju prošlost. Prošlost je politička parola, poruga, etiketa - zastiđe. Podsjeća na polovne lade, minus na tekućem računu i džempere. Prošlost je i kad neko neće da bude rob jer se sjeća da je bio slobodan čovjek. I mogao od svoje plate ili (čak) penzije da školuje djecu. Koliko je radničke djece završilo visoke i najviše škole u toj prošlosti. To je ta nepodobna prošlost koja podmeće klipove pod točkove DPS napretka.
Nove vrijednosti
“…Okretanje tim vrijednostima jeste zapravo otklon od prošlosti,… radikalan zaokret kojem se puno ljudi… protivi zato što ne vidi sebe u tom novom sistemu vrijednosti.”
To “novo” (neokolonijalizam), osim što je uzdiglo klasu novobogataša, stvorilo je i bijedu, postmoderne robove, prekarijat - radnike i nadničare bez pravne zaštite i socijalne sigurnosti - sa niskim i najnižim platama, često ispod egzistencijalnog minimuma. Bivši komunista, socijalista, narodni tribun i populista će prigovoriti kritičarima “novih vrijednosti” jeftinu demagogiju. Ima on svoju demokratiju, svoj razlomak naroda - pouzdane glasače. Demokratija kupljenih glasača košta državu milijarde eura. Vođa kumi moli da se glasači nekako skinu sa vrata i državnih jasala i posvete preduzetništvu jere sve oglodaše. Popeli se na državu ka’ dijete na trešnju. Vođa ne vidi da je zapao u slijepu ulicu: apeluje na poštenje kojeg nema da oživi preduzetništvo koje ne postoji.
Bonus video:
