Striko je vozio golfa jedinicu i zgazio zeca na jednom prevoju ka Veruši, pa smo izašli iz kola da protegnemo noge i snimimo ulov. Zec nije groma čuo, a kamoli gusle iz strikovog auta koje su slavile Radovana i Martića. Striko je naložio da ga uslikam i ja sam to uradio polaroid aparatom za koji smo začudo imali patrona.
Zec će narednih dana biti mariniran u kadi i pojeden u paprikašu. Striko se po običaju neće sjećati ni kako ni gdje ga je zgazio, pa će svoj poduhvat predstaviti kao lovački uspjeh. Oštro oko srpskog nišandžije biće slavljeno preko slasnih zalogaja zečetine, sa bešamel prilogom koji je mater spremila na bazi mlijeka u prahu.
Ali da ne davim sa pojedinostima, svi znate tog strika. Svi smo imali ponekog nišandžiju i heroja koji se nije obreo na ratištu jer je držao pozadinu i pratio skupštinske sjednice uz brlju i istorijski otklon prema Brozu. Znate svi takve strikane i činjenica da ja lično baš takvog nisam imao, ne abolira me od odgovornosti da ga se sjetim sa pijetetom. Dobrog starog brkajla i srbende koji je devedesetih čučao u svakoj familiji i čekao da se kosovska trpeza vaspostavi po drugi put, u konačnom sjaju Dušanovog carstva.
Problem koji želim da izložim u ovom tekstu dakle nije vezan za strika Miomira per se, jer njegovo fizičko postojanje nema presudnog značaja za poentu. Možeš da ga doživiš kao vrstu paraknjiževnog stereotipa, ili da ga priznaš kao fizičko lice sa članskom kartom SNP-a, sa njim ćeš imati posla u ovom tekstu, pa ti je bolje da ga odmah prizoveš u sjećanje.
Ali, da se ipak okrenem gorućoj temi. Dok gledam fotografiju sa Veruše iz oktobra 1993, gdje striko likuje nad zecom, primjećujem da pomenuti junak moje mladosti polako blijedi i nestaje. Prvo sam posumnjao na tendenciju polaroidovih otisaka da vremenom tamne, ali ovdje se dešava upravo suprotno, striko se utapa u bjelinu haube, pa dok ovo pišem samo još brkovi lebde u zraku i svjedoče njegov bivši habitus.
Brzo sam povezao stvari i shvatio da strikov žovijalni lik blijedi od onog trena kad su poslanici Skupštine Crne Gore usvojili Rezoluciju o poništenju odluka Podgoričke skupštine, i odapeli pravnu stijelu da normira stvari od prije stotinu godina. Izgleda da je Rezolucija odmah pogodila cilj i počela da ukida pravnu i političku realnost na kojoj se čovjek sa slike zasnovao, i na kraju kao hronični šećeraš i alkos skončao.
Ne kažem da su poslanici morali čitati poznog Ajnštajna, mogli su samo prije donošenja Rezolucije na odborima pogledati Terminator 2, ili Zemekisov Povratak u budućnost, i znali bi da se svako prčkanje po prošlosti ima odraziti na vremenski kontinuum i porodične albume.
Ukineš odluku Podgoričke skupštine, eviva, Crna Gora bude vječna, ali nema više strika! Šta je jadan dočekao, od Skupštine koju je tako rado gledao dobio je presudu da nestane. Jer da nije bilo te nesretne odluke 1918. iz kojeg bi grma iskočio onaj zec devedesetih? A bez tog zeca ne bi ni bilo razloga da se striko i ja zaustavimo i da ga uslikam onako srećnog i veselog sa podignuta tri prsta na putu ka Veruši.
Stvari prosto imaju svoj istorijski tok i vremenski kontinuum nije za pravne podjebice usmjerene stotinu godina unazad, tako mislim i gledam fotografiju.
O strini neću da pričam, i o mogućim implikacijama koje Rezolucija može imati na njenu ionako labilnu prirodu. Lišena bračnog druga i divlje ljubavi prema Miomiru koja ju je oblikovala u relativno predvidljivog roba, strina bi već poslije srednje medicinske mogla skrenuti u kakvu paralelnu realnost i ako je to moguće postati još luđa. A to nikome nije u interesu, vjerujte mi na riječ.
Bonus video:
