Evropski identitet ne ide baš ruku pod ruku s evropskom pameću - kao što se vidi ovih dana kada su emocije uzburkane (ne bez obilate i vješte pomoći medijskog “shakera”).
U Rimu - koji se u 27 stoljeća, sa svim davnim i nedavnim kraljevima, davnom i sadašnjom republikom, carevima i papama, razbojnicima i žmuklerima, i te kako naviknuo zapuniti cinizmom sve niše u kojima bi inače mogla izbiti klica civilnog društva - zaprepašćujuća je količina solidarnosti s upravo evropskom etiketom.
Iznenađujuća je, zapravo, i za Italiju u cjelini, gdje regionalni identitet nerijetko biva jači od nacionalnoga i gdje postoji interregionalni “rasizam”.
U pogledu solidarnosti čuli smo da se iz naftalina vadi pojam “transalpinske braće” (kao i u Slavena koji govore “bratskim jezicima”, i romansko bratstvo Francuza i Talijana kao da datira još od Kajina i Abela), čuli smo i ina obrazloženja solidarnosti, ali mnogo češće polaze od teze da smo svi Evropljani, da je pokolj u Parizu napad na Evropljane. I to endogeno čuvstvo evropskog identiteta može imati egoističnu motivaciju. U uvodniku talijanskog izdanja Metroa glavni urednik Giampaolo Roidi nudi ključ pišući: “Mogli smo i mi biti na njihovu mjestu”. Rim je, dakako, mogući cilj. Kao što je bio za serije mafijaških atentata na Vatikan i Italiju, a tadašnji mrtvi bili su samo blijed podsjetnik na hekatombu za talijanskih “olovnih godina” 1969-1984.
Atentata će biti još, razborito upozorava francuski premijer Valls. Kao što ih je bilo i ranije. OAS (sastavljen od francuskih pripadnika NATO-ve paravojne formacije “Stay Behind”) još je prije 55 godina podmetao plastični eksploziv kako bi “zaštitio francuski Alžir” (toliko da se sjetimo da nisu Arapi i muslimani prvi počeli, ako je to bitno). I 1995. su Parizom odjekivale bombe. Na tržnici, točno pod klupom gdje smo dvadesetak minuta ranije kupovali voće, eksplodirala je bomba i raznijela dvoje ljudi. Toliko ih je stradalo i u Rijeci, u listopadu 1995, kada je Gamaa al-Islamiya odlučila dignuti u zrak Policijsku upravu kao odmazdu što je Hrvatska izručila jednog osumnjičenika za terorizam, ali je taj put pošlo po zlu onima koji su bombu podmetali.
Trobojna svjetla na spomenicima, crne naslovne stranice novina, dan žalosti u svim članicama Unije - sve su to znaci identiteta koji, s jedne strane, pokazuje nadnacionalno evropsko lice, ipak pomalo rasističko: nije baš toliko patetike pratilo utapanja dvostruko, trostruko i peterostruko većeg broja imigranata. Očito, znamo da na njihovu mjestu mi nismo mogli biti, da parafraziram Roidijevu formulaciju. I dok nam evropski identitet buja na emotivnoj razni, dok njime i prkosom racionaliziramo strah, čuvstvo po definiciji iracionalno, nikako da nam iz donje u gornju stigne procjena da evropsko zajedništvo u identitetu i čuvstvu ne možemo braniti bez evropskog aparata sigurnosti. Upravo onoga koji nacionalne političke elite ne žele ispustiti iz ruku ni po cijenu naše kože, jer im je važnije da tajne službe štite njihovu poziciju, po potrebi nadziru njihove protivnike i o njima slažu dosjee, katkad i istinite, da im služe kao oslonac ili čak izvor vlasti.
Pokazuje se i ovdje, kao i u ekonomiji, kao i u nizu inih aspekata, da naš nacionalni egoizam uspješno koriste ne samo naši tržišni suparnici, nego i naši smrtni neprijatelji. Dokle god je Unija najmanji zajednički nazivnik, dokle god lokalni interes bilo Britanije, bilo Madžarske ili Poljske, vuče kao balast u mulj neodlučivanja, dok po Uniji kojegdje imamo svoje Dodike, sve više ćemo brojati raskomadane i zaklane među sugrađanima odabranima samo zato što žele živjeti životom koji je nama normalan: ići u restoran, slušati muziku, gledati nogomet, ili naprosto hodati ulicom.
Nije bogohulno napokon prihvatiti ideju o dvobrzinskoj Evropi: onima koji misle da je vlastita župa(nija) iznad svih inih ostaviti Uniju kakva jest, a dopustiti da oni, koji to žele, sastave Evropsku Federaciju ili Konfederaciju, sa svojom saveznom jurišnom snagom, sa svojom (kon)federalnom policijom, sa svojom zajedničkom matičnom knjigom i zajedničkim popisom birača, u elektronskom obliku: e-demokracija (ona elektronska) lako može biti metoda E-demokracije (one evropske), gdje treba i konsultativne, gdje je moguće i deliberativne.
Znam da sam (opet) u manjini među Hrvatima, ali htio bih takvu Evropu, modernu i konkurentnu, subsidijarnu, građansku gdje je nužno, nacionalnu gdje je korisno, regionalnu gdje je isplativo. Tako bismo i marginalizirane lakše asimilirali, a agresore lakše spriječili.
Bonus video:
