Nijedna zastava nije žuljala toliko ljudi odjednom koliko su nedavno iziritirani bili mnogi pojavom trobojke na društvenim mrežama nakon terorističkih napada u Parizu. Tri boje su na zastavi Rusije, Francuske, Holandije, Srbije, nekad Crne Gore, Slovenije, Hrvatske, SFRJ i još mnogo država, i ako uzmemo u obzir trenutak u kom su te tri boje žuljale mozak mnogih, mogu se izvući brojni zaključci.
To što se neko ili niko nije okrenuo na druga žarišta na kugli zemaljskoj gdje su takođe ginuli civili ne znači da ljudi ne mare. To što su ljudi zgranuti dešavanjima u Parizu i što na svojim profilima kače trobojku, ne znači da daju prioritet žrtvama u Francuskoj u odnosu na one u Bejrutu, već da izražavaju empatiju, dopao se nekome taj čin ili ne. Upravo ti ljudi koji se posprduju svima koji kače trobojku, treba da se smiju u lice predsjednicima koji se upisuju u knjige žalosti, ili neka napišu pismo protesta kad se sljedeći put bude podizao spomenik nekim žrtvama, jer ni taj spomenik nema nikakvu upotrebnu vrijednost i nije konkretno rješenje, ako razmatramo njihov ugao posmatranja. To što je trobojka u jednom danu preplavila društvene mreže jeste imalo svoj cilj, jer su te tri boje i naše, a i svjetske. Te tri boje su danas znak za zabrinutost, makar to. Ko se naslađuje potajno, pa čak i javno nesreći koja je zadesila Francusku i likuje jer je stigao ceh zbog bombardovanja SRJ 1999. godine neka potraži reakcije intelektualaca iz Francuske i protesta koji su organizovani u Parizu za vrijeme bombardovanja. Bernar-Anri Levi nije jedini mislilac u Francuskoj samo zato što su naši facebook intelektualci čuli samo za njega. Ima ih još mnogo, naravno.
Upravo zato me ljudi koji kritikuju trobojka-solidarnost podsjećaju na jednog crnogorskog pisca koji je dobio državnu stipendiju (naravno, određuje je kao i uvijek podobnost pisca) i otišao na godinu dana u Pariz. Godinu dana proveo je u hotelu, skoro da uopšte nije izlazio van, jezik nije znao i nikako se nije uklopio. U svojoj hotelskoj sobi u sred Pariza napisao je roman o svom selu. Francuska književnost može se tumačiti kao pleonazam jer nisu u Cafe de flore sjedjeli samo Sartr, Simon de Bovoar i Kami, već je u svakom tramvaju Kenoov duh, a upravo u Parizu su se ostvarili Kortasar, Borhes i Vargas Ljosa. Danas u tom kafiću sjede Uelbek, Ameli Notomb i Begbede. Kami je govorio da je njegova domovina francuski jezik. Francusku erotsku poeziju zbog koje su pisci spaljivani i hapšeni preveo je Danilo Kiš i objavio kod nas, ali nas ta poezija i dalje žulja, i draže nam je kad mužjaci zapjevaju „Moja mala ne navikla...“.
Pariz je bio svijet za sebe, civilizacijski iskorak u kom je moguće da u metrou Arapinu u krilu glavu drži Parižanka i čita knjigu. To što su prihvatili sve koji im nisu isti dokazivalo je širinu i čak spremnost da se plati dug za Alžir, Tunis i Maroko. U Parizu se već vjekovima vodi rat, nama nažalost stran, ali to je rat na književnoj sceni. Sve naše diktatore i diktatorčiće već je provalio Alfred Žari, svima im je ime Kralj Ibi. Čini mi se da je trobojka posljednjih dana žuljala mozgove onih koji se ipak i dalje plaše slobode za koju su se izborili Francuzi, ne Fransoa Oland, Sarkozi i ekipa, već Francuzi kao opis za građane željne slobode i spremne na pobunu i javno izražavanje stava. Teška je nama ta sloboda, i dalje.
Bonus video:
