Karađozi

Kažu da je Andrićeva „Prokleta avlija“ nastala nemilosrdnim skraćivanjem više stotina dugog teksta romana. Rezultat je „radioaktivni“ literarni dragulj koji osvjetljava mračnu stranu vlasti. U njegovom je središtu čuveni Karađoz, nekada prilježni i mirni dječak kojeg je kriminal uvukao u svoj mračni vrtlog. Upravnik zatvora je postao zbog toga što je to bio jedini način da ne potone: da bude uz kriminal, ali sada sa druge strane. I da svoje dijabolično znanje upotrijebi za njegovo razotkrivanje. Psihološki, ovom čovjeku snagu daje samo jedno uvjerenje - da nevinih nema, pa je zbog toga svaka surovost prema hapšenicima - dozvoljena. Nezaboravni su i Andrićevi isljednici, mršavi i debeli, „kao dva lica dvolične sultanske pravde“, koji će namrtvo prebiti nevinog čovjeka.

Tačno je da Andrić piše u sjenci fašizma i totalitarizma, ali je granična linija između zločina kao takvog i zločina u ime pravde i zakona često odveć tanka. Zato svako demokratsko društvo podrazumijeva civilnu kontrolu onih čija ovlašćenja mogu biti strahovita. Zbog toga su policajci i kriminalci, zatvorski čuvari i zatvorenici, trajna fascinacija i literature i filma. Nažalost, kako se približavamo sadašnjem vremenu, granica između dobrih i loših momaka sve se češće pomiče, zastrašuje i opominje.

Priča o toj granici i u Crnoj Gori ima svoju predpovijest, baš kao što će imati svoje neumitne posljedice. Najava „da je nešto trulo u državi Danskoj“ bi možda mogao biti onaj trenutak u kome tadašnja vrhovna državna tužiteljka kaže da kriminalci imaju svoj moral i da znaju da izuzetno cijene korektnost organa gonjenja. Potom su na vidjelo izašle neke vrijedne nekretnine i luksuzni stilovi života policajaca na važnim ili čak ključnim funkcijama. Potom bi se, prilikom pogibije raznih „bezbjednosno interesantnih lica“, moglo čuti da su ta lica nekad radila u DB-u ili u policiji. Zatim su izviđaji i uviđaji trajali „vijekovima“, sve dok se ne zaborave i zločini i žrtve, ili ih zamijene neki drugi. Onda su se dešavala prekoračenja ovlašćenja, sve do ovog posljednjeg. Potom je komandant SAJ-a izjavio da ne zna ko su policajci koji su bili sa njim, jer su imali maske. Na to je advokat-branilac pretučenog čovjeka rekao da bi i on isto tako postupio. Tako je granica između dobrih i loših momaka konačno izbrisana.

Sada se spekuliše imenima pripadnika SAJ-a, kojih je pedeset i pet, što znači da je baš značajan procenat tih ljudi učestvovao u prebijanju makar samo onog jednog građanina i u demoliranju njegovog vozila.

Priča se nastavlja u jednom crnogorskom naselju, gdje grupa dječaka pokušava da usred dana obije parkirani automobil. Kada ih prolaznica opomene da će ih policajci naći i da okolne kuće imaju video nadzor, jedan dječak mirno odgovara da se toliko opljačkalo i toliko auta diglo u vazduh, pa policija nikog nije uhvatila.

Tako su se na kraju lanca uzroka i posljedica, kao uvijek, našla djeca. Bahati i cinični, kakvim ćemo ih izgleda učiniti, oni će jednom odlučivati o nama, svojim roditeljima, ali i o vlasti i gospodarima ovog trenutka u vremenu. Neka naša djeca su očito spremna za život u društvu u kojem caruju nekažnjivost i „nepoznati počinioci“. Dobili su trajnu tetovažu, koju je docnije teško i bolno skidati. I plaća se kožom. Njihovom i našom.

Ma koliko nedostataka našli državi i policiji, nema drugačijeg ni boljeg načina da se štite različita prava i interesi i da ljudi žive bezbjedan i zakonima uređen život. Zato je za jednu državu izuzetno opasno kada se granica između dobrih i loših momaka izbriše, i kada se učini da se sila ne može kontrolisati. Tada svaka država lako postaje Prokleta avlija.

Zbog toga je Andrićev roman trajna opomena i „radioaktivna“ paralela sa svim „mutnim vremenima“ kada vlast prestane da razlikuje krivog od nevinog. Kada su zatvori prepuni, a kriminalci su ipak na slobodi.

Da bi policija u jednoj zemlji bila kredibilna, i ona mora nastati nemilosrdnim „skraćivanjem“, poput Andrićevog romana. Iz nje moraju biti udaljeni svi oni koji uživaju da pod fantomkom batinaju, uvjereni da su kao predstavnici zakona - iznad zakona.

Da bi policija u jednoj državi bila kredibilna, u njoj nikada ne smiju da nađu sklonište Karađozi, koji, budući bliski kriminalu, vjeruju da su svi zbog nečeg krivi i da je sve dozvoljeno. Pogotovo u policiji ne smiju biti ona nemilosrdna lica „dvolične sultanske pravde“, koja će biti spremna da namrtvo prebiju nevinog čovjeka.

Tek tada će i za sve one koji ne nose uniformu, ali i za sve dobre momke u uniformama stići pravda. Tek tada ćemo prestati da tetoviramo djecu i pripremamo ih za život u Prokletoj avliji, u kojoj Karađoze pokreću nevidljivi konci sile koja ne čuva nikoga do samu sebe.