Iz svijeta mrtvih nema komentara. Zato mnogi o prošlome pričaju i pišu. Znaju, ali često ne prihvataju, da pravim vrijednostima nije moguće nametati vremenski i artificijelni kalup. Očekuju da će “kad se jedna laž ponavlja dugo, narod početi da vjeruje”.
Naši “objektivni” književni kritičari, čije pojmove teško razumijemo, ali namjere jasno uočavamo, uvijek imaju prepoznati pristup. Kada obilježavaju pomene velikih stvaralaca isključivo se rukovode književno-istorijskim, nacionalnim i konvencionalnim kriterijumima. Možda nečemu i služe ovakve informativne panorame, ali “najvećim, najređim piscima koji stoje jednom nogom u svom vremenu, a drugom u budućnosti” one nisu potrebne. One su čitalački suzavac koji nema uticaja na kritičko oko naše svakodnevnice. Zapravo, neki bi da ovih dana samo obilježimo godišnjicu fizičke smrti “princa otmene patnje”, a ne da konstatujemo neprolaznost i aktuelnost originalne proze “viteza-lutalice, vagabonda sa maštom bez kočnica, strasnog čitaoca i čoveka koji je, makar po cenu da bude smešan, služio idealima pravednostima.”
Tačnije, nekima odgovara mediokritetsvo u kulturi (čitati društvu) i pokušavaju da temu ideološkog nasilja prema pojedincu isključivo vežu za ex-Yu vremena. Mi, ostali, prepoznajemo stare teme sa novim akterima. Uočavamo kako duhovitost, nastala iz očaja zbog neosnovanog napada, odnosi prevagu nad “neznanjem tupim kao batina i mržnjom oštrom poput noža”. I, po ko zna koji put, uviđamo da za određeno vrijeme ne postoje odgovarajuće knjige, već da su dobre knjige odgovarajuće za svako vrijeme!
Zbog ovog čitalačkog aksioma, kada listamo ”Čas anatomije” mi zapravo prolazimo kroz našu svakodnevicu. Iako je Berlinski zid uklonjen prije 25 godina, na Balkanu i dalje postoje komunikacioni bedemi - suprotstavljaju se raznorodni politički i identitetski koncepti, ističu mitomanski oblici svijesti spram amorfnog kosmopolitizma, potenciraju kvazitradicionalizam i neoliberalizam, prenaglašavaju autentično predstavljanje i nove forme udruživanja … Naravno, tu je i najznačajnija, nepromjenjiva rigidnost.
Čitalačka simpatija slijedi književni stil, temu, poruku… Ali tu je i tzv. balkanoidni afinitet - nacionalna ili neka druga pripadnost pisca. U ovom slučaju zapanjuje infantilna upornost određenih krugova da izvrše posthumnu nacionalnu identifikaciju pisca koji je ovakvo ponašanje nazivao “ideologijom banalnosti”. Vjerovatno njihovom ostrašćenom kolektivizmu nije poznato da je “književnost jedna i nedjeljiva.” Možda ih uopšte ne dotiče piščeva konstatacija da “kad budu svi roktali svojim svinjskim srcima, poslednji koji će još gledati ljudskim očima i osećati ljudskim srcem biće oni kojima ne bejaše strano iskustvo umetnosti”? Možda ne mogu da shvate svoj smrtni grijeh i nedostojnost čina prilikom ukopa čovijeka koji je čitao “Kadiš” u jerusalemskoj “Šumi mira” dok je obilazio drvo koje se zasadio kao spomen svom ocu?
Posebna crta svjedočanstva Daniela Kona o našem sporom mijenjaju, ili nemijenjanju, jeste jezik na kom je stvarao. U nestanku imena tog jezika i njegovom četvroimenom određivanju, ili razbijanju, ima stvaralačke i biografske simbolike nesuđenog dobitnika Njegoševe nagrade ili potencijalnog kandidata za Nobela. Postoji jasna poruka kako se pod okriljem patriotizma umjetnost pretvara u kič i kako se svako pomjeranje vizure tretira izdajstvom. Njegovi “nesporazumi drugačije prirode” s tom “gospodom od fermana”, jasno su ukazivali da “ne govore istim jezikom”, da se razlikuju na intelektualnom i moralnom planu. Zato bi njegovu konstataciju da “toj gospodi ne daje za pravo da mu određuju norme ni jezičke, ni književne, ni moralne” trebalo prihvatiti kao pravilo ponašanja.
Naravno, poput jezika “koji ga je suštinski određivao” i njegova prijateljska i kreativna oaza uništena je balkanskim partikularizmom. Pekić je otišao za London, mansarda je napuštena, Kovač je konačno otišao iz Beograda, a David je postao nezgodni svjedok progona moderne jugoslovenske/južnoslovenske književnosti.
Ipak, kakav je uticaj pisanije unuka Rista Dragićevića na njegovu ujčevinu? Da li bi ga danas optužili za plagijat? Jesmo li i dalje “očajnički provincijalni, deprimirani i nesrećni”? Postoje li među nama “uznemirujuće različitosti”? Imamo li “neznanja naoružanog mahnitošću i mržnjom”? Kako u našem društvu doživljavamo “ljude koji se izvlače iz sveta kao kišne gliste, bez ožiljka i bez ogrebotine”?
Zborimo li još: “Bože, kako se ovdje brzo smrkava”?
P.S. Zašto nema spomen obilježja Danilu Kišu i Aleksandru Lesu Ivanoviću na Cetinju? Zašto nije podignut spomenik Živku Nikoliću u Nikšiću? Zato!!!
Bonus video:
