Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, dobio Mujo posao federalnog premijera, pa riješio odmah provesti nužne rezove i podijeliti otkaze uhljebima na budžetu.
Krenuo on tako u inspekciju po institucijama sistema i obišao Poreznu upravu Federacije BiH, kad tamo ugledao nekog havera gdje ležerno prekriženih nogu sjedi u fotelji u hodniku, malo dokono petlja po mobitelu, malo zvrlji oko sebe i tiho zviždi. Odlučivši svima pokazati kako s njim nema zajebancije i kako će se od sada drugačije, premijer Mujo okupi sve zaposlene, pa pozove onoga havera i upita ga kako se zove.
"Midhat", odgovorio ovaj nepovjerljivo. "Reci, Midhate", nastavio Mujo strogo, "kolika ti je plata?" "Petsto maraka, što?", odgovorio ovaj pomalo smeteno, sve gledajući jel ga to snima skrivena kamera, a Mujo iz džepa izvadio hiljadarku i gurnuo mu ih u džep. "Evo, računaj da ti je to otpremnina za dva mjeseca, a sad se gubi iz Porezne", podviknuo je za njim odrješito, "i da te više nisam vidio ovdje, jesčuo?!"
Zaposlenici u potpunom šoku gledali čas u zbunjenog onog tipa što je s parama nestao niz hodnik, čas u premijera Muju, što se samozadovoljno ustobočen s rukama u džepovima naposljetku okrenuo prema njima: "Dobro, hoće li sad neko da mi kaže ko je ova lijenčina i šta je uopšte radila u Poreznoj?"
"Dostavljač", oprezno mu objasnio jedan nakon nekoliko trenutaka. "Donio čovjek burek i ćevape pa čekao da skupimo pare."
Tako je, kaže urbana legenda što kruži po Vladi Federacije BiH, konačno smijenjen direktor federalne Porezne uprave Midhat Arifović. Davne 2002. godine dostavio valjda Midhat burek i ćevape u Poreznu upravu, pa čekao da po kancelarijama sakupe pare. A znate već kako je s federalnim poreznicima, nisu tamo baš najbolji sa sakupljanjem para, svašta znaju, ali pare sakupiti ne znaju, i ostao Midhat u fotelji u Poreznoj upravi, dokono petljao po mobitelu, tiho zviždao i zvrljio oko sebe više od trinaest godina.
Svi, eto, po BiH - te Bosna ovakva, te Hercegovina onakva, turbulentna, labava i nestabilna - a direktor federalne Porezne uprave trinaest godina čvrsto i stabilno stajao na čelu jedne od ukupno dvije najvažnije institucije sistema, kao da je sama Bundesrepublik Njemačka, a ne BiH. Mandat mu pri tom nije ni blizu najdužeg: uvrijeđen što su ga smijenili već nakon trinaest godina, a da mu nisu ni pružili čestitu priliku da sakupi pare i obavi ono zbog čega je došao u Poreznu upravu, sad već bivši direktor podsjetio je kako ih u tim, kako se zovu, institucijama sistema ima i dugovječnijih od njega. Recimo, Zufer Dervišević, direktor federalne Finansijske policije.
I doista, Midhat je prema Zuferu novajlija, zelen kao zastava: direktor Finansijske policije na svojoj je funkciji gotovo dvadeset godina, još od 1996.! Rat je tek bio završio, koji mjesec ranije potpisan je Dejtonski sporazum, tek je odigrano prvo nogometno prvenstvo i održani prvi poslijeratni izbori - predsjednica Republike Srpske bila je Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik član Predsjedništva BiH - a Bosna i Hercegovina još nije imala ni zastavu ni grb, a kamoli konvertibilnu marku - još se, sjetit će se stariji čitatelji, plaćalo dinarima - toliko je, eto, davno bilo kad je mladi dostavljač Zufer Dervišević pozvonio na vrata Finansijske policije. Dvije godine kasnije, 1998., ukinut je bosanskohercegovački dinar i uvedena marka, Biljana i Momčilo u međuvremenu su otišli u Haag, osuđeni, odslužili robije i vratili se kući, a nesretni Zufer i dalje je sjedio u onoj fotelji. Eno ga i dan danas tamo: dokono petlja po mobitelu, tiho zviždi i zvrlji oko sebe, sve čekajući da po kancelarijama sakupe dvije hiljade dinara za pite i ćevape. Navikli se u međuvremenu zaposleni na havera u fotelji, sprijateljili se s njim, dali mu i sobu, da ne čeka u hodniku. "Đe si, direktore?", veselo mu dobace u prolazu, i tako mu ostalo. Čak osam puta pokušali su ga smijeniti, ali svaki put kad bi bio pokrenut postupak za njegovu smjenu, netko bi iz Finansijske naručio desetku s lukom i Zufer bi zauzeo svoju fotelju. Za smjenu direktora federalne Finansijske policije, uostalom, čak ni strogi premijer Mujo nema razloga: još od 1998. nije u Federaciji Bosne i Hercegovine zabilježen nijedan jedini slučaj finansijske malverzacije bosanskohercegovačkim dinarima, dinarski platni promet uzoran, dinarske transakcije u bankama uredne i čiste, milina ih gledati. Nije stoga ni čudo što je osim Zufera na svojoj funkciji toliko dugo, punih dakle devetnaest godina, još samo Zlatko Barša, direktor federalne Agencije za bankarstvo, čovjek što se - vjerovali ili ne - sjeća kad je Čelik posljednji put bio prvak, i kako je Sarajevo izgledalo prije BBI-ja. Bankarstvo je, najzad, valjda jedini dio sistema koji u Federaciji funkcionira bolje od Porezne uprave.
Stare džombe Zufer i Zlatko jesu institucijski veterani, što zaposlene u svojim upravama i agencijama zabavljaju pričama kako je to bilo kad su šleperi puni bosanskohercegovačkih dinara odlazili u Narodnu banku, ali - podsjeća Avaz - nisu iznimke u paralelnom svemiru federalne birokracije, fascinantnom nezavisnom biosustavu potpuno odsječenom od stvarnog života. Generalni revizor institucija Federacije BiH Ibrahim Okanović zajedno sa svojim zamjenikom Brankom Kolobarićem, na primjer, upravo je ovih dana s kolegama na poslu proslavio petnaest godina kako je došao ustrojiti Ured za reviziju federalnih institucija. I kako su ih onomad imenovali, tako u Federaciji na njih dvojicu potpuno zaboravili. Mijenjale se vlasti i koalicije, odlazile i vraćale se, a Ibrahim i Branko i dalje ustrojavali Ured: digle na kraju ruke i obitelji, pa ih prije nekoliko godina proglasile nestalima. Veliko je stoga veselje nastalo u familiji Kolobarić kad je Dnevni avaz javio da je njihov Ibro pronađen u Uredu za reviziju, star, sijed i vidno propao, ali živ.
Da nije bilo onih bureka i ćevapa, tko zna bi li ga ikad opet vidjeli.
(Oslobođenje)
Bonus video:
