Sve u svemu, nije se dogodila katastrofa. Da demokrate nisu dobile većinu u Predstavničkom domu Kongresa SAD, predsjednik Donald Tramp bi se osjetio svemogućim, sa svim tužnim posljedicama koje su iz toga mogle da uslijede. Ipak, reublikanci kao i do sada kontrolišu Senat, a to znači da će se sudski sistem, uključujući Vrhovni sud, i dalje kretati udesno. Izbor guvernera-republikanaca u velikim državama kao što su Ohajo i Florida znači da izborne jedinice mogu biti formirane tako da povećaju Trampove šanse za ponovni izbor 2020.
Jedan od najrasprostanjenijih političkih klišea uoči izbora za Kongres bila je ideja da je to “bitka za dušu Amerike”. Lako je zamisliti republikance i demokrate koji zastupaju dvije razne verzije zemlje. Jedna je pretežno bijela, srednjoškolski obrazovana, ne naročito mlada, sa snažnom seoskom populacijom, ona koja s ponosom nosi oružje. Druga je bolje obrazovana, mlađa; to je urbana zemlja koju karakteriše rasna raznolikost, velika aktivnost žena i želja da se uvede kontrola oružja. Izgleda kao karikatura, ali ona predstavlja vrlo prepoznatljivu realnost.
I mada obje strane sebe smatraju partiotama i Amerikancima, njihove predstave o patriotizmu su potpuno različite. Pisac Džejms Boldvin dobro je formulisao šta je to “progresivni” patriotizam: on je volio Ameriku više nego bilo koju drugu zemlju na svijetu i iz tog razloga je insistirao na svom pravu da je stalno kritikuje. Trampovske patriote Boldvina bi nazvale izdajnikom.
Sada, kada su demokrate dobile većinu u Predstavničkom domu, oni su pred većim iskušenjem da stave najveći ulog na svoje najjače, kako oni to vide, strane: rasna i rodna raznolikost, a takođe i zajednička mržnja prema Trampu. To bi bila logična pozicija. Tramp je zaista užasan, a demokrate mogu sasvim utemeljeno tvrditi da bijeli muškarci koji žive u selima u manjoj mjeri predstavljaju današnju Ameriku nego mladež, urbano i stanovništvo koje nije bijelo, a takođe i žene čija je uloga u društvu porasla.
Ipak, ako bi demokrate u svom programu stavile akcenat na Trampa i različitost - napravile bi grešku. Pojaviće se zahtjevi, posebno sa adrese mlađih demokrata koji su dobili krila zbog svog uspjeha, za pokretanjem impičmenta protiv predsjednika. Ali dok je Senat, koji mora da izglasa krivicu predsjednika, u rukama republikanaca, pokretanje optužnice od strane Predstavničkog doma biće praktično besmisleno. Čak i ako Predstavnički dom pokrene impičment, Tramp će svejedno ostati predsjednik, a republikanci će se truditi da ga štite još revnosnije.
Da, naravno, dobro je kada je u parlamentu više žena, ljudi koji nisu bijelci i nehrišćana. To stvara osvježavajući i nužni kontrast u poređenju sa Republikanskom partijom koja je sebe preradila po ugledu na svog lidera - zlobna, bijela i često otvoreno rasistička. Ali borba sa politikom identiteta, koju sprovodi Tramp, uz pomoć toliko agresivnih formi politike identiteta, dovešće tek do jačanja političkog tribalizma, a to može demokratama otežati pobjedu na nacionalnim izborima.
Postoji stalna opasnost od raskola kod demokrata: mlađi radikali istupaju protiv establišmenta, koji je uglavnom bijel. Ali kod republikanaca, naizgled savršeno jedinstvenih u podršci svom predsjedniku, takođe postoji taj problem. Društveno liberalni i visoko obrazovani republikanci, koji su ranije bili temelj partije, odgurnuti su u stranu, tako da se sada skoro i ne vide. Džon Mekejn bio je, vjerovatno, posljednji od tih Mohikanaca.
Demokrate to moraju iskoristiti. A to je moguće učiniti ako se malo slabiji akcenat stavi na priču o rasnoj i rodnoj ravnopravnosti a onaj jači na ekonomiju. To može izgledati kao naivna strategija u vrijeme ekonomskog buma, kada se republikanci mogu hvaliti rekordno niskom nezaposlenošću. Ipak, čak i mnogi tradicionalni konzervativci, koji se zalažu za politiku nemiješanja države u ekonomiju (laissez-faire), moraju priznati da ogromna provalija između bogatih i siromašnih nije baš dobra za biznis. Henri Ford nije bio izvor mudrosti u mnogim pitanjima, ali je shvatao da ako hoćete da prodajete automobile morate ljudima napuniti džepove - da bi mogli da ih kupuju.
To je pitanje, koje je takođe tijesno vezano za protivurječnosti američke duše. Za jedne, američki identitet zasnovan je na punokrvnom kapitalističkom preduzetništvu i robusnom individualizmu kojem na putu postizanja materijane sreće ne smeta prekomjerna državna regulativa. Za druge, Amerika zastupa ideale širenja socijalne pravde i ekonomske ravnopravnosti, što u ove naše dane podrazumijeva još i obavezu borbe s klimatskim promjenama (taj problem praktično nije razmatran tokom ove predizborne kampanje), jer će globano otopljavanje nanositi više štete siromašnima nego bogatima.
Najbogatiji imaju periode buma. Takvo je, na primjer, “Zlatno doba” krajem XIX vijeka kada je 2% američkih gazdinstava posjedovalo više od trećine bogatstva zemlje. Takvo je i naše doba u kome 1% stanovništva ima skoro polovinu čitavog bogatstva Amerike. A dešavaju se i periodi reformi u kojima vlada pokušava da promijeni taj odnos. Najpoznatiji primjer je “Nju dil” Frenklina Ruzvelta iz 1930-ih.
Sada je očigledno nastupilo vrijeme za “Nju dil II”. Umjesto obećavanja novih olakšica za najbogatije građane, treba predložiti pravedniju budžetsku politiku koja će obezbijediti sredstva za neophodne mostove i druga javna dobra i usluge koja poboljšavaju život svakog. Dostupno zdravstvo za sve građane jeste znak civilizovanog društva. SAD su veoma daleko od tog cilja. Isto se može reći i povodom kvalitetnog državnog obrazovanja. Jednostavno je apsurdno da sada tako veliki broj ljudi koji ima pogodnosti od sličnih “socijalističkih” mjera možete ubijediti da se te mjere ukinu jer su one navodno “neameričke”.
Usredsređivanje pažnje na egalitarizam biće, naravno, privlačna za liberale, ali tako da ne uplaši i umjerenije birače, zato je što povećanje jednakosti - dobro za ekonomiju. Osim toga, to bi, možda, moglo da ubijedi i neke nezadovoljne, siromašne Trampove pristalice koje bi shvatile da cilj njegovog pseudo-populizma nije pomoć običnim ljudima iz gradića Pojasa rđe i ruralnog zaleđa. Njegov cilj je da da još više novca vrlo malom broju ljudi. Centralni moto demokrata u naredne dvije godine mora biti sljedeći: u plutokratiji svi ostali gube.
Autor je profesor demokratije i ljudskih prava i urednik “The New York Review of Books”
Copyrights: Project Syndicate, 2018.
Bonus video:
