Ona se zove Aleksandrija Okasio Kortez , ima 29 godina i najmlađa je kongresmenka ikad izabrana. Osmijehom je plijenila, harizmatična je, lijepa i sposobna, briljirala je u predizbornoj kampanji. Rođena je u Njujorku 1989. godine, a uvijek s ponosom ističe da je rođena u Bronksu, u kraju gdje ljudima ne treba posebno naglašavati i objašnjavati šta je to život, jer oni žive dovoljno teško, što znači da znaju mnogo toga više od ostalih po pitanju života.
Dovoljno je baciti pogled na retrospektivu njene kampanje, i svima je jasno koji su joj bili ciljevi, metodi, i prije svega zašto su je ljudi glasali. Ona se trudila, ona nije obećavala brda i doline, nije vodila beživotnu kampanju, trudila se da ukazuje na konkretne probleme i predlagala konkretna rješenja. Svaki njen post na Instagramu i ostalim društvenim mrežama svima, pa i ostalim kandidatima pokazivao je kako se radi posao, pa i kad je posrijedi predizborna kampanja u 2018. godini. Aleksandrija Okasio Kortez je lice koje obećava, lice koje uliva nadu da su za promjene u svijetu ipak zainteresovani i neki normalni ljudi. Takođe, da je u Americi u koju se dugo gledalo kao zemlju slobode, da i tamo još uvijek nešto sija.
Ali ne smijem da razmišljam o našim mladim nadama jer vidim samo napament naučen tekst, odsustvo harizme i goli interes u očima, bilo da je riječ o vlasti ili opoziciji. Plaši me dobrim dijelom robotizovana omladina Demokrata isto koliko me plaši prvi među jednakima u redovima DPS priraštaja, svrsishodni Nikolić koji će onako programiran daleko da dogura, a kad taj daleko dogura narodu se ne piše dobro.
Ali treba imati u vidu da je Aleksandrija Okasio Kortez rođena u Bronksu kad su kod nas počeli nemiri na ulicama, kad se vlast kozmetički mijenjala, kad su stigli mladi, lijepi i pametni u heklanim džemperčićima i neki sa brčićima. Da, Aleksandrija je rođena 1989. kad su naše poletni petit-komunisti istrčavali da drže prve govore na stepenicama parlamenta. I ušli su u parlament i evo ne izlaze još uvijek. Tri decenije je prošlo.
Aleksandrija Okasio Kortez ima 29 godina i najmalađa je kongresmenka ikad izabrana, dok je Milo Đukanović bio najmlađi premijer ikad izabran u Evropi i imao je i on tada svega 29 godina. Dok je Aleksandria radila na terenu, širila pozitivnu energiju, motivisala ljude i budila nadu, Milo je isplivao na strahu, mržnji, ugroženosti i raznim fobijama. Što našim, što njegovim koje je u međuvremenu prikrio i postao self-declared mirotvorac.
Aleksandrija sigurno neće krenuti Milovim putem. Jer, ako laže osmijeh, ne lažu oči. Ona se smije iskreno. Ali obratite pažnju na predizborne Milove fotografije. Uveličajte neku od njih i rukom prekrijte taj nabačeni osmijeh, i kad ostanu samo oči, vidjećete da tim očima nije do smijeha, da to nisu oči radosti. Pokušajte da vas ne brine to što nas te oči vode već tri decenije, što su te oči bile najmlađi premijer u Evropi, a sada su oči koje su ispratile nekoliko Papa i predsjednika Amerike. Možda tako treba da izgledaju oči današnjih političara u vrijeme velikih izazova, da to budu „oči na sve spremne“.
Bonus video:
