Svakodnevno se ističe da je vladavina prava temelj države - čujemo to od pravnika i nepravnika, od onih koji su prvopozvani da je štite do onih koji je urušavaju. Polemišu o tome politički oponenti, dobijamo preporuke sa evropskih adresa, utrkujemo se u reformskim dometima, poglavlja 23 i 24 postaju mantra. U zaglušujućem zaklinjanju da slijedimo evropski put, da smo ili nijesmo lideri u regionu, nerijetko izostaje pažljiva analiza onoga što nam se preporučuje i onoga što valja činiti. Zaogrnuti strategijama, akcionim planovima i statistikom (68 mjera ispunjeno, 28 djelimično, 16 započeto...) ulazimo u zonu „brojanja zakona“. U trci sa vremenom i „obavezama iz evropske agende“ manje vodimo računa o sadržini zakona. A zakone najavljuju i pišu svi, ne mareći da je to složen posao projektovanja budućnosti i da se njime bave prvenstveno ljudi struke, pravnici. Rezultat biva i nekritičko prihvatanje savjeta za pisanje zakona koji nam, u najboljoj namjeri, dolaze sa evropskih adresa, pa tako i „učeni izvanjci“ postaju saučesnici u ishitrenom oblikovanju našeg pravnog sistema.
Za ilustraciju navodim preporuke koje se odnose na oblikovanje najvišeg zakona - Ustava, a uređuju način izbora predsjednika Sudskog savjeta. Naime, prispjeli su nam stavovi iz jedne kuće (Savjet Evrope), od dva tijela koja djeluju u okviru te iste kuće - Venecijanske komisije (Komisije za demokratiju putem prava) i GRECO-a (Grupa zemalja za borbu protiv korupcije), a koji se međusobno isključuju.
U mišljenju Venecijanske komisije o nacrtu amandmana na Ustav Crne Gore (CDL - AD (2012) 024), u tački 22, navodi se „veoma je pozitivan predlog da predsjednika Sudskog savjeta bira Sudski savjet iz reda članova koji nijesu nosioci sudijske funkcije“. Po istom pitanju, u Izvještaju o evaluaciji za Crnu Goru (Eval IV Rep (2014) 6E pod tačkom 75 GRECO preporučuje da funkcija predsjednika treba da pripada „članovima Sudskog savjeta iz redova sudija“. Prvu preporuku je ispoštovao crnogorski parlament usvajajući amandmane na Ustav Crne Gore, uz pomenutu laskavu ocjenu o takvom rješenju. Kasnije se iz iste kuće (Savjeta Evrope), u liku GRECO-a po istom pitanju preporučuje suprotno rješenje, bez obzira na ocjenu iz istog izvještaja da je „suviše rano da se procijene efekti nedavnih promjena uvedenih u funkcionisanje Sudskog savjeta“. To može uputiti na različite zaključke - kako se bez procjene efekata daju preporuke; postoji li elementarna obaviještenost jedne o radu druge institucije, po istim pitanjima; da li se zemljama u tranziciji ovako pomaže ili se zbunjuju njihovi ustavotvorci, itd. Izvjesno je jedno - na takav način doprinosi se nekonzistentnosti ustavnog sistema, nestabilnosti institucija i stalnom vrćenju u krug u kome se realizuju preporuke: prvo tačka 22, pa njoj suprotna tačka 75... pa opet nazad, do tačke 22. Na taj način smo statistički odlični, ispunjavamo preporuke, pretvaramo Ustav u sezonsku robu, a o zakonima da i ne govorimo. Statistički postajemo ažurniji od starih, „dosadnih“ demokratija koje promjene svojih Ustava mjere decenijama, neke i vjekovima.
Treba li prećutati ovakve nelogičnosti, za čije uočavanje ne treba posebno pravničko znanje već elementarna logika. Vjerujem da treba otvoriti dijalog na ovu i slične teme, podsjetiti eksperte da i oni nijesu bezgrešni. Drugačiji pristup je da se saglasimo sa svim što nam pristiže, da dobijemo „podršku na putu evropskih integracija“ i da suštinski, po ovim pitanjima stalno dolazimo na početak. To može da uputi i na zaključak da imamo preinstitucionalizovani i prenormirani sistem i da se u razgranatoj administraciji ponekad gubimo u planiranju ciljeva i prioriteta.
Zato, ponekad strane eksperte, ali i nas same, treba podsjećati da na ovim prostorima u tradiciji stvaranja prava postoje primjeri kojima se možemo ponositi. Tako je Bogišić brižljivo, sociološki analizirao crnogorsko društvo i anketirao stanovništvo o pravnim običajima i rješavanju sporova u pojedinim krajevima Crne Gore, pa je tek onda pristupao pisanju zakona. Naravno, koristio je uporedna iskustva, ali ne do mjere nekritičkog preslikavanja na naše prilike, uviđajući koliko je poguban onovremeni copy paste. I po pitanju brzine zaostajao je za današnjim zakonodavcima, pa bi u ovo vrijeme bio proglašen neažurnim. Dakle, gospar iz Cavtata je Opšti imovinski zakonik pisao godinama, ali, nakon što ga je završio ni danas, 127 godina od njegovog usvajanja, nema mu se što prigovoriti ili dopisati. Osim prigovora da je moguće bio lijen u odnosu na današnje agende, rokove, nosioce i cijelu aparaturu briselskog novogovora.
Ishitrenim pisanjem pravnih akata ulazi se u zonu stalnog reformisanja i „zakonodavnog optimizma“ (važno je donijeti zakon i problem će biti riješen). Piscu ovih redova nijesu bliske primisli o pravnom izolacionizmu i svjestan je da živimo u vremenu (i) globalizacije prava. Ali, različite pravne dijagnoze i „pravni implantanti“ (A. Votson) preporučeni u njima ne vode ka zdravlju našeg pravnog organizma, naročito ako su u osnovi protivrječni.
P.S. Saopštavanje stručnog stava često se dovodi u vezu sa očuvanjem nečije „pozicije“, u ovom slučaju predsjednika Sudskog savjeta, koju dužnost obavlja autor ovog teksta. Oba pristupa evropskih eksperata me ne pogađaju, po zakonu nemam pravo na naredni mandat, osim što su me upitom vaše novinarke podstakli da im se posvetim i na ovaj način.
Autor je profesor Ustavnog prava
Bonus video:
