- Jeste li Vi Španac?! - pita me kosooki njujorški taksista.
- Ne. Ja sam Crnogorac! - rekoh.
Taksista vozi, vozi… Razmišlja, razmišlja…
- A, Tito! - kliknu taksista.
I: nije mi naplatio vožnju!
Ućefio Marko Dedivanović. Sada radi na održavanju zgrada; to je, kaže, dobar posao.
- Nikad neću zaboraviti moje prve dane u Njujorku - sjeća se Marko. - Radio sam kao grobar za sedamdesetčetiri dolara neđeljno. Ali, na moju, da tako kažem, sreću, umrije jedna baba. Sanduk je bio veliki a grob mali, tako da ga nijesam mogao spustiti. Betonski grob nijesam mogao proširiti. Razbio sam kovčeg da bih spustio babu! Tada mi se sve smrklo pred očima. I nijesam više radio kao grobar...
U restoranu Dubrovnik, na Menhetnu, sretam Danijelu Konjević. Završila je Filološki fakultet u Beogradu; lektor u njujorškoj firmi.
- Amerika je naš partner broj jedan na naučnom i kulturnom planu. Sve više mladih dolazi u Njujork i na postdiplomske studije. Veliki svijet utiče na mladog čovjeka i puno mu koristi - veli Danijela. - A, opet, iskušenje je veliko. Ima ih koji posrnu, koje povuče droga. Amerikanci nas ne diraju. Prije će nam pomoći nego odmoći. A, Njujork živi dvadeset četiri sata. Stalno se nešto događa. Čak i za male pare može da se prođe. Ovdje čovjek mnogo brže sazri i osamostali se. Ovdje se radi. Mene jako nerviraju naši mladi tamo, kod nas, koji se, nalakćeni na automobile, gušterišu, umjesto da nešto rade.
A kad dođu ovdje, dobri su radnici…
Specifičan grad
Grmi ljeto njujorško.
Po Brodveju, načičkanom pozorištima, trešti muzika; veselo pocupkuju crnci.
“Velika jabuka” nikad ne spava.
- Imam osjećaj da kod nas ljudi imaju pogrešnu predstavu o Njujorku; misle da je nesiguran; grad kriminala. To je specifičan grad. Razlike se mogu osjetiti i na dvjesta metara - dijagnosticira Danijela. - Ali, ne treba zalaziti svuda; i, sa zdravim razumom, čovjek može lijepo da prođe. Za Njujork treba imati stabilnost i jaku ličnost. Velike su oscilacije; jednog dana ste presrećni, a drugog tužni, a nema porodice da to stabilizuje. Ovdje je svaki čovjek izmjeren na dolar, zna se kolika mu je cijena. To je, možda, surovo, ali za najbolje uvijek ima mjesta. Ovdje je, recimo, i za univerzitetske profesore svake godine reizbornost, i mukotrpan je put do redovnog profesora; nijesu sigurni kao kod nas…
A kad je na University of Virginia magistrirala špansku književnost, Danijela se zaposlila u srednjoj školi u južnom Bronksu.
- Predavati u toj školi je blagi užas! Radila sam tu godinu dana. Predavala sam španski, ili sam se bar trudila, jer veći dio časa odlazio je na održavanje kakve-takve discipline - naglašava prof. Danijela Konjević. - Uglavnom sam se držala blizu telefona, u ćošku, da zovem obezbjeđenje ako zatreba i nijesam okretala leđa đacima. Došla bih ranije, ispisala tablu, napravila kopije, zaključala tašnu i jaknu, samo da ih imam na oku. Pošto sam bila nova, uvalili su mi najgora odjeljenja. Ja došla da predajem španski a direktor kaže: “Mani to, treba nam neko da predaje biologiju i matematiku!” Srećom, taj direktor je već drugog dana otišao, a novi mi je ipak dao španski…
Pogled iz Bronksa
Danijela je članica organizacije “Teach for America”, koja je angažovala mlade ljude s diplomama jakih univerziteta da predaju u lošijim kvartovima.
- Nasmijana i vesela, krenula sam da predajem osmom razredu lokalnih pubertetlija, crncima, Dominikancima i Portorikancima u Bronksu - priča Danijela. - Poželim im dobrodošlicu, a istog trena, jedan đak mi “otpozdravi” s “white bitch” i, odjuri nekud. I to prvog dana! A meni baš rekli, na prekratkoj obuci, da su prvog dana đaci pravi anđeli jer te samo “čitaju i klasiraju”. Naravno, niko od đaka nije htio da mi kaže kako se zove, a i svoja imena su izmislili, tako da mi spisak nije bio od neke pomoći. A baš te godine ukinut je mentorat zbog manjka para u budžetu, tako da su novi nastavnici bili prepušteni sami sebi i ljubaznosti ponekog dobrog kolege. Kad je čovjek okružen kriminalom, beznađem, neznanjem i depresijom, ne ostaje mu energije za “nadogradnju”. Nije uvijek lako u velikom, bijelom svijetu. Čovjek treba da je jak i nikad sam…
S prozora kabineta gradonačelnika Bronksa, posmatram panoramu ove jednoipomilionske njujorške opštine.
- Bronks je, kao što znate, bogat, mnogonacionalni grad, s velikim mogućnostima za saradnju - kaže Fernando Ferer, gradonačelnik Bronksa. - Sada upravo planiramo izgradnju novih stambenih i školskih zgrada…
Amerikanac portorikanskog porijekla, tridesetosmogodišnji gradonačelnik Ferer, bio je doskora direktor Urbanističkog zavoda za izgradnju Bronksa.
S ljubavlju govori o svom gradu.
- Narod u Bronksu podržava moje prijedloge: i kad je u pitanju budžet, i kad je u pitanju pomoć starima, iznemoglim licima, zatim mladima, studentima - ističe Fernando Ferer. - Želim da otvorim svoj grad i uspostavim tješnje veze s progresivnim svijetom.
Dobri radnici i ljudi
U Bronksu, još s kraja šezdesetih, živi znatan broj iseljenika iz Crne Gore; najviše iz Gusinja, Plava i crnogorske Malesije. Stizali su jatimice.
Lako ih je prepoznati; po hodu, sjetnom pogledu; duša im je ostala u zavičaju.
- Da smo mudri i pametni, ne maniti - veli Bajram Vukelj. - Govorili su moji stari Gusinjani, i od neprijatelja treba stvarati prijatelje. Jedva čekam da opet ojdem put Gusinja. Sve ti dam, ali Crnu Goru ti ne dam…
Gradonačelnik Bronksa mnoge crnogorske iseljenike lično poznaje.
- Znam dobro da puno iseljenika iz Crne Gore živi u Bronksu - veli Ferer. - Većina su uspješni biznismeni; dobri radnici i ljudi. I ja ih podržavam. Iseljenici mogu puno da doprinesu još boljoj saradnji između naših zemalja.
Nikada nije bio u Evropi.
- Moja je velika želja da posjetim Crnu Goru, o kojoj sam od crnogorskih iseljenika puno lijepog čuo; i da uspostavimo prisnu saradnju - kaže Ferer. - To bi bilo od obostrane koristi…
Susrete s Amerikom, započinjao sam, najčešće, u Bronksu. Stara, plemenita Albanka, Marija, iz Bronksa, govorila je: “Takom Bog, mi koga volim, volim. Ti si mi kao treći sin”.
A gradovi se, kako svojevremeno reče slavni britanski putopisac, poeta i novelista, Lorens Darel, najbolje upoznaju u besciljnom tumaranju.
Protumarah Bronksom i, u Artur aveniji, naiđoh na restoran Ivangrad, Kadrije Škrijelja.
Autor je novinar i pisac
Bonus video:
