Ponoviću izgovorenu mudrost književnika Vidosava Stevanovića da je Jugoslavija bila država sa stotinu mana u kojoj je bilo ugodno živjeti, a da novonastale države imaju stotine vrlina u kojima je veoma teško živjeti život dostojan Čovjeka.
Zašto se eks-ju države toliko dugo svakojako muče? Istrajavaću na stavu da je to zbog toga što nikada nije dat odgovor na pitanje - zašto i kako je razbijena SFRJ. Istrajavaću na tezi da su je razbili banditosi, sastavljeni od sprege državnih i vojnih službi, nekih političara, te kriminalnih struktura na eks-ju prostoru. Istrajavaću i na tezi da je KGB u svemu tome, iz geopolitičkih razloga, imao plansku funkciju, te da je to bio dogovoreni rat između Tuđmana i Miloševića, a kasnije i Izetbegovića. Sijaset je parametara kojima se može dokazivati teza o dogovorenom ratu. Jedan od tih parametara je i broj poginulih. Rat je trajao skoro 5 godina, po načinu vođenja imao je obilježja brutalnosti, ali je broj poginulih bio oko 0,5% stanovništva. To je parametar koji po svim teorijama o ratu govori da je bio atipičan i dirigovan. Drugi pokazatelj za tezu o dogovorenom ratu je brojnost primirja, koja su sa radošću dočekivana kod svih zaraćenih strana, te nagla, burna i brutalna narušavanja tih istih primirja. I to je neko dirigovao. U istoriji ljudskog društva, svi ratovi su završavani mirovnim sporazumima između zaraćenih strana. I po tome smo potpuno specifični. Dejtonskim mirovnim sporazumom okončani su ratovi na prostoru SFRJ, a da nikada nisu bile precizirane zaraćene strane. Zbog toga i danas imamo rat u produženom trajanju, ali drugačijim sredstvima i drugačijim metodama. Upravo je to dokaz da su ratove vodili banditosi i da ga vode i dan danas.
Prirodna osobina čovjeka je da voli i poštuje svoje roditelje i svoju domovinu, otadžbinu ili državu, bez obzira kako ko doživljava te pojmove. Međutim, ukoliko sve navedeno neko strastveno voli, to isto ukazuje na ozbiljan poremećaj, koji može biti duševni, mentalni, sociološki ili neki drugi. Svoja država se voli i poštuje, pa ukoliko primijetite da neko nju naglašeno i strastveno voli, to je najsigurniji znak da isti taj nekoga drugog strastveno mrzi. Ukoliko se strastvena ljubav prema državi sa pojedinca prenese na grupu ili kolektivitet, u pitanju je ozbiljan društveno-politički i duhovni poremećaj. Konfuzija oko karaktera rata koji se kod nas vodio, najveći je generator tih svekolikih devijantnosti.
U Hrvatskoj nema svijesti, ili se istina svjesno zaobilazi o karakteru posljednjeg rata na njenoj teritoriji. Uporno se naglašava da je to bio odbrambeni rat. To je tačno, ali samo djelimično. To je bila kombinacija prvenstveno građanskog, a tek onda odbrambenog rata. Građanski rat je generisala Tuđmanova, dok je onaj drugi generisala Miloševićeva politika, a i jednim i drugim je upravljala dogovorna politika njih dvojice. To je prava istina. Zbog neprihvatanja te istine, Hrvatska i danas svakojako srlja. Od svog postanka, Hrvatska nikad nije bila ugroženija, nego što je danas. Zbog čega? Paradoksalno djeluje, ali je to zbog toga što ona nema niti jednog susjeda koji prema njoj ima neprijateljski odnos i zato što skoro polovina njenih građana svoju Hrvatsku strastveno i šizofreno voli. Od koga je onda ona ugrožena? Upravo od njih, jer u isto vrijeme ti isti građani nekoga šizofreno i strastveno mrze. Koga? Srbe, tj. sopstvene građane, koji su bili nacionalni konstituent hrvatske države od njenog postanka.
Od Hrvatske države, danas imaju strah svi njeni susjedi, a to je najsigurniji parametar da je takva država postala najveća opasnost po samu sebe. Ustašoizacija, tuđmanizacija, hadezeizacija i danas grabarizacija su pokazatelji da se Hrvatska u kontinuitetu nalazi u stanju fašizacije. Aktuelna predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović je narcisoidni opsenar tih politika.
Da je Tuđmanova politika željela da Srbe građanski integriše u državu Hrvatsku, do rata nikada ne bi ni došlo. Ta politika je željela integraciju hrvatske teritorije, ali očišćenu od Srba. Mitomanski pristup obilježavanju godišnjica akcije „Oluja“ govori mnogo. To nije bila akcija u kojoj su se sudarile dvije vojske iz razloga što su se Miloševićevi banditosi povukli skoro bez borbe. To je bila akcija u kojoj je šizofrena hrvatska soldateska nasrnula na goloruki i iznemogli srpski živalj. Hrvatska to slavi, a njena predsjednica, zajedno sa onima što strastveno i šizofreno vole Hrvatsku, ne može da prikrije sva svoja uzbuđenja. U isto vrijeme, ona većinska, demokratska i normalna Hrvatska, brigu brine za svoju djecu, te za svoju i egzistenciju svojih sugrađana.
Oko jedne četvrtine građana Srbije strastveno i šizofreno vole Srbiju. Zbog čega? Zato što strastveno i šizofreno mrze druge. Ruse, naravno - ne. To isto važi i za Republiku Srpsku u BiH. Oko jedne četvrtine Crnogoraca strastveno i šizofreno vole Crnu Goru. Zbog čega? Zato što strastveno i šizofreno mrze Srbe i što strastveno vole svoj korumpirano-kriminalni i neofašistički režim. Skoro identična situacija je u Makedoniji. Vjerska i religijska zatucanost tiho, ali veoma podlo, obuzima politiku bošnjačkog etničkog korpusa. Tamo je izbrisana granica između politike i religije. Tradicionalno građansko evropejstvo i kultura u tom etnosu su svakojako ugroženi. Aktuelni politički i vjerski lideri, bošnjački etnos vode u samosmaknuće. Albanski politički lideri Kosova su taj entitet doveli do tog nivoa da se danas na Balkanu svi plaše, ne samo Kosova, nego se plaše Albanaca kao etnosa. Upravo je to uvod u svekoliku ugroženost albanskog naroda, i to baš na Kosovu. Najviše su ugroženi od sebe samih.
Nema više nikakve dileme da su Milošević, Tuđman i Izetbegović bili na čelu svojih banditoskih grupacija koje su razbile Jugoslaviju. Gore od toga je i činjenica da na ovim prostorima i dan danas i nadzemljem i podzemljem koordinirano upravljaju njihovi najodaniji đaci. Sa tim čudovištem građani eks-ju država se konačno moraju suočiti.
Autor je general avijacije u penziji i analitičar geopolitike
blagoje.grahovac@yahoo.com
Bonus video:
