Zvao me nekidan u dva iza ponoći Nikolaj Vasiljevič Gogolj da ispriča vic. Ima Gogo taj običaj, zovne u gluho doba noći da ispriča vic.
Znaš li, veli, onaj kad je iznenada umro javni tužilac? "Je li ga udarila kap ili što drugo, tek, kako je sjedio, tako se strovalio nauznak sa stolca. Ciknuše, kao obično, i zalamataše rukama, 'O Bože moj!', pa poslaše po liječnika da mu pusti krv, ali ustanoviše da je javni tužilac već puko tijelo bez duše. Tada ih tek obuze sažaljenje, jer otkriše da je pokojnik zaista imao dušu, premda nikad, kako je bio skroman, nije pokazivao da je ima."
I zaista, zvučalo je poput ulomka iz Gogoljevih Mrtvih duša. "Kako su u haaškoj Kraljevskoj bolnici Bronovo našli ruski lekari, Ratku Mladiću više od polovine mozga nije u funkciji", izjavio je za srpsko izdanje Newsweeka generalov glavni haaški branitelj Branko Lukić, pa poentirao - baš kao da prepričava Mrtve duše: jebiga, ruski su to lekari - kako je Mladiću "između ostalog izgoreo i centar za kontrolu emocija".
Svetijebem, Ratku Mladiću izgoreo centar za kontrolu emocija! "Tada ih tek obuze sažaljenje, jer otkriše da je pokojnik zaista imao emocije, premda nikad, kako je bio skroman, nije pokazivao da ih ima." U nastavku Lukićevih Mrtvih duša u Newsweeku saznajemo tako da je do teškog oštećenja mozga došlo nakon tri pretrpljena moždana udara, zbog čega je s Mladićem - kojemu je oduzeta cijela desna strana tijela - prilično otežana komunikacija. Advokati zato, priča dalje branilac Branko Lukič Gogolj, imaju problema kad razgovaraju s njim o postupku pred haškim tribunalom za ratne zločine. Ratko Mladić sam nameće teme razgovora, a to su najčešće događaji od prije trideset ili četrdeset godina, ili pak iz bliske prošlosti: uopće se, naime, ne sjeća događaja od prije desetak ili dvadeset godina, dok je poseban problem - žali se njegov advokat - razgovor o ratnim dešavanjima tokom devedesetih godina.
Ruskim neurolozima ili haškim sucima ta je pojava možda nova i neobična, ali našoj medicini dobro je poznata, i zove se "balkanska selektivna amnezija": pacijent se dobro sjeća što je doručkovao, još bolje se, upravo faksimilno, sjeća događaja od prije četrdeset ili četiri stotine godina - nakon tri moždana udara da ga u operacijskoj sali probudite, do najsitnijeg će vam detalja prepričati bitku na rijeci Marici - ali pitate li ga za ratna dešavanja prije samo dvadesetak godina, nesretnik će tek tupog, mliječno bijelog pogleda nemoćno vrtjeti glavom.
Drugdje, dopuštam, takva je amnezija razmjerno ozbiljan poremećaj, ali kod nas, vidite, to je uobičajeno i redovno stanje: ljudi s Mladićevom dijagnozom - dakle bez pola mozga i selektivnog sjećanja na devedesete - ovdje su izvanredno integrirani u društvo, sposobni za samostalni život i manje zahtjevne poslove, poput funkcije premijera ili predsjednika države. Da mu se život, recimo, samo malo drugačije raspleo, đeneral Mladić - koji "sam nameće teme razgovora, a to su najčešće događaji iz bliske prošlosti", i koji se "uopće ne sjeća događaja od prije desetak godina", a kamoli "iz devedesetih" - mogao je danas hladno biti predsjednik Vlade Republike Srbije.
- Kako rekoste, 27. maj? Dabome da se sećam - odgovorio bi novinarima premijer Ratko Mladić, jednako kako neurolozima odgovara istoimeni general i optuženik. - Dan pre sam uhapšen, a toga dana je ono đubre od tužioca Vekarića rešilo da me izruči Hagu.
- Ne, ne 27. maja 2011. - podsjetili bi ga ovi - nego 27. maja 1992. godine.
- Devedeset druge? - tupog, mliječno bijelog pogleda vrtio bi general-premijer glavom. - Ne… nemam pojma.
A šteta što se bolesni đeneral ne sjeća 27. maja 1992. godine, dana kad su tri granate ispaljene oko deset sati ujutro s Borija ubile dvadeset šest Sarajlija što su u Ulici Vase Miskina čekali u redu za kruh. Mi ga pamtimo po onim strašnim snimkama Dževada Čolakovića Cakana i potresnim prizorima nesretnika smrskanih nogu što iz goleme lokve krvi očajnički pružaju ruke prema kameri. Ratka Mladića pak na to je u haškoj sudnici mogao podsjetiti transkript razgovora što ga je toga jutra na brdima iznad grada vodio s pukovnikom Mirkom Vukašinovićem.
"Tuci ponovo Velešiće, Baščaršiju, s jedne i druge strane, i Predsjedništvo, po tri plotuna, opali!" - zapovijeda đeneral u artiljerijskoj ognjici - "Velešiće tuci, i Pofaliće tuci, tamo nema srpskog življa mnogo, tuci oko one Humske gore i Đure Đakovića, jel' ti jasno?" - pjeni se Mladić sad već potpuno pregorjelog, kako ono, centra za kontrolu emocija - "da ne mogu da spavaju, da im razvučemo pamet njihovu!"
Tih pet riječi, "da im razvučemo pamet njihovu", ostat će - uz ono glasovito "ne bojte se" izrečeno u Srebrenici - možda i najpoznatija rečenica koju je Ratko Mladić u cijelom svom bijednom životu izgovorio. "Da im razvučemo pamet njihovu." Bezbroj puta kasnije citiranom, tumačena je tom rečenicom sama priroda brutalnog srpskog "raspamećivanja" Bosne i Hercegovine, artiljerijsko dakle sravnjivanja njene pameti, zatiranje svakog pamćenja prije 27. maja 1992. u deset ujutro.
I ima, da ga jebeš, neke primordijalne, jednostavne i gotovo vulgarne pravde kad general-kabadahiji što je onomad Sarajlijama "razvlačio pamet" mnogo godina kasnije tri moždana udara, za svaku onu granatu po jedan, oduzmu zdravu pamet i pamćenje. Ima historijske pravde, taman da je ovolicna - a i nije veća - kad general amputiranog centra za kontrolu emocija nakon dvadeset tri godine i sam, eto, završi razvučene pameti.
Ima i Kožo o tome vic - nije Gogolj, ali je svejedno dobar. Elem, pregledali ruski doktori u Haagu teško bolesnog Ratka Mladića i zaprepašteni otkrili kako je generalu teško oštećen mozak. "Ovo je strašno, pa njemu nedostaje pola mozga", šokirao se jedan od njih, "šta da radimo s ovom praznom polovinom?" "Brzo, brzo", sabrao se glavni neurokirug, "razvucite mu pamet njegovu!"
Bonus video:
