Nema izgleda da u BiH ‘sam od sebe’ stigne kakav politički preokret koji bi tu državu učinio podnošljivom za život, za njeno vlastito stanovništvo. No, zato (umjesto toga i sa tim u vezi) u tamošnje društvo ‘same od sebe’ iz ‘razvijenog svijeta’ dolaze reforme. Tako možemo čitati da visoka predsjednica EK Federica Mogherini i povjerenik za evropsko susjedstvo i pregovore na proširenju Johannes Hahn (da, prije nego li vas uzmu u postupak primanja u EU uživate dvoznačni status ‘susjeda’) pozdravljaju od svih lokalnih političara usvojeni program reformi u BiH. Pri tome ističu kako se radi o ključnom koraku naprijed prema evropskim integracijama.
Cinik bi rekao da je evropsko integriranje u ovakvoj zemlji moguće zamisliti samo u vidu dezintegracije istih tih već prisutnih evropskih vlasti, koje i onako drže zemlju pod nazorom i u spram sebe polukolonijalnom statusu. Pa da se onda eventualno, umjesto ovisnosti, grade neki novi partnerski odnosi. Ali ništa takvo naravno nije na horizontu. Iza gotovo maoističke terminologije o ‘velikom koraku naprijed’ (koja je ipak samo rutinirana birokratska ekstaza) kriju se obične mjere policije (u smislu administriranja umjesto prave politike) koje ‘poglavice’ konstitutivnih naroda imaju provesti kako bi se popravilo okruženje za nove investicije, što će dovesti do povećanog zapošljavanja i osiguranja socijalne zaštite za najugroženije kategorije stanovništva. I takav se dokument onda zove agenda. Agenda koja sadrži socijalne i ekonomske mjere. Poslovični cinik bi rekao: ako se takvim papirima može popravljati jedno društvo u vrlo svjesno proizvedenoj krizi, što ih ne donosite u svojim, krizom također zahvaćenim zemljama?
‘Usvajanje Programa reformi predstavlja ključni korak naprijed na putu evropskih integracija zemlje’, stoji dakle u zajedničkoj izjavi Mogherini i Hahna. Oni očekuju da ih vlasti, sada bez obzira na vjeru i naciju, provedu u cijelosti. Ali što je pokretačka snaga te ‘cijelosti’? Pa to je, gle čuda, posvuda jednako, Zakon o radu koji stoji na putu reformama. Zato ga treba mijenjati. U korist sviju, dakako. Dapače, te promjene su uvjet da bi BiH mogla podnijeti prijavu za članstvo u EU. Cijeli svijet već tjednima bruji kako je grčka vlada bila ucijenjena, e da bi samo opstala kao ‘najbolji dužnik’ u evrozoni. A što je ovo? (...)
‘Napredak u provedbi Reformske agende će također biti potreban kako bi EU prijavu BiH za članstvo ocijenila vjerodostojnom’, kažu evropske birokrate u zajedničkom priopćenju. Uostalom - primijetili su to napredni duhovi posvuda - da je toj Evropi do pomaganja ovdašnjim krajevima, ne bi li bilo logično da ih odmah uzme u svoje okrilje, okrijepi i oporavi, pa onda zajedno krenu u bolju budućnost? A ne da stalno izmišlja nove uvjete, navodno zato ne bi li unesrećeni susjed postao poput nje, pa da se onda zajedno dalje igramo? Ta, on to, pod pravilima koja mu upravo ti namećeš, nikada neće biti sposoban učiniti. I to EU dužnosnici znaju! Kako u slučaju Grčke, tako i BiH.
Evropa će ipak pomoći. Ali kome? Pa svim domorodačkim vlastima u BiH da uspješno provedu zadane reforme. A pomoć će se sastojati od savjetovanja, ali i od izravne financijske potpore! Eto kako funkcionira nevidljiva ruka slobodnog tržišta danas. Da bi zemlju restrukturirali u, po za sebe poželjnom, neokolonijalnom smjeru, zapadni gospodari će i uplatiti nešto svojim ljudima na terenu. Pa neće se valjda ‘slobodno tržište’ samo uvesti! Kompradorskoj buržoaziji, bez koje sve te ‘implementacije’ agendi nisu lako izvedive, treba platiti rentu. Pa se to lijepo i javno i kaže. A ona će, kako u Entitetskoj vladi RS, tako i u Vijeću ministara i vladi Federacije usvojiti agendu uz, reda radi, traženje nekih kozmetičkih promjena.
No kako su drugi, ljudi izvan političke kaste, shvatili nužnost strukturnih reformi? Gotovo svi sindikati u BiH najavili su sudjelovanje u masovnim demonstracijama, u sljedeći četvrtak. A sve to zbog najavljenih promjena Zakona o radu, kojima će se značajno umanjiti prava radnika. Hoće li ovo javno demonstriranje imati nekih političkih posljedica, teško je unaprijed reći. Jer, politika nestaje tamo gdje se ne zbiva raskorak, razlika spram zadanih identiteta. Ako se cjelina neke zajednice svodi na prostu sumu svojih dijelova, a bez onog ničeg, kao uvjeta razlike, koji ju razdvaja od sebe same, onda tu politika, a pogotovo ona radnička, nije moguća. Ali tu pozitivističku sumu dijelova, koja uvodi policiju, a sprečava politiku, ne čine samo tri konstitutivna naroda u BiH (pa onda svatko tko ne može predstavljati neko od tih ‘mi’ automatski ispada iz igre). Sumu mogu sačinjavati, piše filozof Ranciere, ‘pojedinci, maleni slojevi koji intenzivno koriste svoju vlastitu slobodu žudnje, poduzetništva i užitka’. Tu sumu u BiH sačinjavaju društvene skupine koje u međusobnom partnerstvu pregovaraju o svojim interesima. Konsenzualna država, a BiH je poseban primjer iste, u tom je pogledu (pogledu slaganja ‘sukobljenih interesa’) vrlo tolerantna! Ono, što ona međutim ne tolerira jest ‘prekobrojni dio’, sve one koji iskrivljuju zbroj zajednice. Rečeno starim jezikom jedne druge agende: ono što ta država ne može tolerirati jest neko ništa koje bi postalo sve!
Jer, konsenzualni sistem počiva na čvrstim aksiomima: ono sve je sve, a ništa je ništa! Zato je BiH dobar primjer države u kojoj naravno problem nisu vjerske, kulturne, nacionalne itd. razlike. Ne, tu je problem gotovo suprotan. Na djelu je pretjerano identificiranje svega sa svime, načela cjeline sa svojim dijelovima, to jest onima koji imaju pravo na cjelinu! Taj krajolik identitetskih integrizama čini pojedince nesposobnima da budu pobornicima svog vlastitog integriteta. Samo u tom kontekstu konsenzualne zajednice, od EU naniže, mogu manipulirati golim odbacivanjem onih čija se etničnost ili religija ne mogu podržati.
Konsenzualni sistem predstavlja se sam sebi kao svijet prava, naspram svijeta neprava, svijet agendi i integracija, sve do onih evropskih. Ali on proizvodi i ekstremnu karikaturu svoga razumskog sna. S onu stranu demosa, političkog naroda, on navješćuje svijet koji tvore pojedinci i skupine koji bi trebali manifestirati samo opću ljudskost. No, taj neokolonijalni sistem je ‘zaboravio’ da između pojedinaca i ljudskosti uvijek postoji podjela osjetilnog.
Društvena konfiguracija koja određuje na koji način neki dijelovi imaju udjela u zajednici. A samo su dva načina podjele tu moguća: onaj koji ubraja dio bez udjela - demos. I onaj koji ga ne ubraja - ethnos.
Evropa, međunarodna zajednica, svjetsko građanstvo i na kraju ljudskost, sve su to imena za cjelinu istovjetnu sa sumom svojih dijelova. Od kojih je svatko zamišljen kao vlasnik zajedničkog vlasništva cjeline. Konsenzualni sistem kao da bi htio uvesti jedan nov, radikalni oblik identiteta onog svega i ničega. Sada bi se posvuda postignuta integralnost - pa i ovim primjerom ‘uklapanja’ u radno zakonodavstvo po volji EU - samo trebala nazvati ljudskost. Kao da će time čovjek koji je ‘rođen slobodan, a posvuda je u okovima’, kako kaže jedna druga agenda, sad odjednom postati čovjek rođen kao čovjek, iako posvuda, a u BiH posebno, živi - neljudski.
Bonus video:
