Nijesam stručnjak za javne politike koje dotiču odbrambena pitanja (zanemariću iskustvo odsluženog vojnog roka u JNA, u Sarajevu 1990/91.), ali znanje koje imam iz pozorišta, zapadne provinijencije me uči i poziva da na poziv za pisanje ovog bloga kažem nešto što može biti doprinos kvalitetu dijaloga koji se uspostavlja i nadamo se rezultira konačno izrečenom Da.
Osim osjećanja pripadnosti zapadnom svijetu i građanskih svjetonazora, taj pozoršni nauk me upućuje na put stvaranja boljeg svijeta, na pozorište kao rijedak prostor slobode u kome su neki veliki umovi pisali djela koja su hrabro nadilazila kontekst društva u kome se dešavalo sve ono o čemu su pisali – a pisali su uglavnom o ratnicima koji su stvarali istorije, i koje su bile pune krvi (Eshil, Sofokle, Šekspir). Od Antike do danas to je bila ideja prihvatanja individulane odgovornosti, i ideja vaspitanja zajednice, naroda. Danas bi savremenim terminom kazali, senzibilizacije.
Svijet je i početak XX vijeka dočekivao vrlo poletno i optimistično, a desio se još jedan ratnički vijek sa puno ratova i revolucija, nama posebno bitan zbog 1918. godine. Nije tu pomogao sav modernizam crnogorskog dvora koji je njemu težio. I onda nam se desila antifašistička borba i heroji i heroine crnogorske, koji/koje su i dio svjetske istorije. Baš zbog takve istorije, ali i one buduće nekako mislim da je NATO logična i pragmatična stvar koja treba da nam se desi.Koncept antifašizma kao temeljne vrijednosti modernog svijeta i poretka jeste kapital za budućnost, bez obzira na sve one desne koji povremeno jesu u savremenoj Evropi donosioci političkih odluka. U novim prostorima širenja mogućnosti, a prva od njih jeste članstvo u NATO, treba da nadoknadimo puno toga izgubljenog u XX vijeku, a najviše osjećaj za savremenost, modernost i racionalnost kao suštinskih odrednica zapadne civlizacije.
Koliko god bili kadri da iz crnogorske perspektive problematizujemo ideje savremene zapadne civilizacije i svih njenih kriza i strahova, prostor Zapada predstavlja prirodan prostor pripadanosti, za koji se treba i formalno izboriti.
Važno pitanje jeste i kapacitiranost javnog mnjenja da prizna da je NATO nastao na temelju sloma jedne totalitarne ideologije tj. nacizma, i kao tačka susreta društava koja su nakon II svjetskog rata do dana dašnjeg u izazovu prostora širenja ljudskih sloboda i poštovanja individalnosti i različitosti. Kada smo već kod te teme, neizostavno je važno napomenuti i slom druge totaliratne ideologije čiji je tvorac bio Staljin. Dakle, govorimo o svim onim momcima koji su htjeli da stvaraju istoriju. A takvih momaka će uvijek biti. Imali smo i na ovim prostorima dosta ratnika koji su na koncu XX vijeka pokušali da stvaraju istoriju, i da u sred Evrope kraja vijeka načine surove slike ljudske patnje i razranja. Tema evropskih vrijednosti oličenih proz političku 1992. godinu nije bila izazovna nova paradigma za zemlju koja je lako ušla u građanski rat. Muškarcima tradicionalno, muškarcima kao ratnicima izgleda da pripada ta uloga i oni ljudsku evoluciju čine nepravilnom i nasilnom. I onda dolazimo do koncepta antifašizma kao temeljne vrijednosti modernog svijeta i poretka. Ako je to tako, a vjerujem da je tako, onda treba ponoviti još jednom da je NATO nastao na temelju pobjede nad fašizmom.
Nakon te pobjede, pao je i Berlinski zid, sada već daleke 1989. godine. Granice Evrope nijesu samo fizičke i nijesu samo mapa Evropske unije, ili NATO saveza, one mogu biti vrlo imaginarne i lokalne, intimne i kreativne. To su sve one mape koje označavaju trijumf demokratije i liberalnog mišljenja.
A to jeste nasljeđe koje je potrebno sačuvati, jer strahovi početka XXI vijeka nijesu ništa manje bezazleni od onih prije jednog stoljeća. Kako sačuvati društva, zajednice i kulture da uprkos razlikama žive svoje potrebe, da budu prostor stvaranja bez trauma (i grešaka) iz prošlosti. Odgovor na to pitanje donosi samo znanje koje u svom konačnom ishodu rezultira odgovornim i plodnim javnim politikama. Znanje koje nadilazi trenutak sada i ovdje, znanje koje temeljeno pruža odgovore na sva iskustva i sjećanja jedne zajednice. Ili kako kaže Žan-Mari Domenak: “Istorija je nekorisna za one koji se nalaze van istorije: služi za razonodu, za utjehu, ali ne i za djelanje.”
Janko Ljumović, pozorišni producent
Bonus video:
