Veselin S. RAIČKOVIĆ (1956-2015)
Svaka je smrt po jedna propast svijeta (L.I.)
Skromni porodični nekrolog zahvalnosti objavio je, ovih dana, da se preselio sa “nesmislenog sajma zemaljskog“ na nebeske livade tihi mudroglasnik, rođeni Titograđanin, filantrop, književnik i altruist, ljetopisac crnogorske kulturne baštine, udarnik studentskih i omladinskih radnih brigada, osnivač znamenitog Poetsko-muzičkog maratona na Univerzitetu Veljko Vlahović u Titogradu početkom osamdesetih godina prošlog vijeka, diplomirani inžinjer metalurgije, Veselin Simov Raičković.
Otmjen u komunikaciji, gospodstven u dijalogu, učtiv i uljuđen, sa prefinjenim senzibilitetom u poštovanju ljudskog dostojanstva drugog čovjeka, insipirisan poetskom filozofemom Branka Miljkovića: U tuđemu srcu svoje srce čuti. Trpeljiv i tolerantan, a nepokolebljiv i neustrašiv u iznošenju svojih pogleda na svijet i društvene odnošaje, naučne i istorijske hipoteze, i književne vrijednosti.
Napisao je više znamenitih priloga u crnogorskoj periodici, članaka, ogleda, eseja i feljtona iz oblasti književnosti, diplomatske istorije, u kojima je ovjekovječio, putem intervjua, svoje susrete s velikanima ex-jugoslovenske književnosti (Lalić, Džumhur, Kiš), ali i slavne ličnosti velikih diplomata, osobito Vladimira Velebita, K. Popovića, M. Pavićevića, M. Tepavca. Strastveno i znalački, sa produbljenom epistemološkom crtom, ali i sa bogatom semantikom teozofije, pisao je o Njegošu i bavio se njegošologijom. Posebno priznanje i zasluge pripadaju mu za priređivanje, objavljivanje i prevođenje Del Ongarove „Njegoševe priče o vjernoj Crnogorki“. Raičković je pripadao generaciji izuzetnih ljudi što su smatrali da na ovom svijetu ne postojimo zbog sebe, nego da činimo dobro drugima.
Veselin Raičković, jedan od heroja humanizma, koji je izlažući rizik svog života spasio familiju podgoričkog ugostitelja, iz Gostivara, odlikovan je Medaljom hrabrosti Ukazom Predsjedništva SFRJ, 1981. godine.
Kad dogorjeva svjetlost, ne gasi se plamen nego svijeća. Veselin Raičković je svjetlošću svoje umne bistrine i humanizmom osvijetlio ontološku zadaću života - da bude svetionik ljudske dobrote i čini dobra djela drugim ljudima, prosvjetljujući ljudski razum, a energično se boreći protiv zabluda i predrasuda. Veselin Raičković preminuo je 25. 04. 2015. godine i vječnim snom počiva na gradskom groblju Čepurci - Podgorica, među svojim znamenitim precima. Non obit, abit.
Bonus video:
