Devedesete ponovo. U jeku navodnih pregovora EU, Srbija i Kosovo dogovaraju granice koje će opet prekrajanjem evidentirati dvije rastavljene strane, dva geta, dvije nepomiješane avlije u kojima niko neće moći da stane iza prijatelja kojeg voli koje god boje i nacije bio. Bez da su trepnuli njemačke diplomate iz devedesetih opet su krenule da naglašavaju kako je to vrlo dobro. Za koga? Dok se Vučić i Tači sa Evropom dogovaraju gdje povući rampu i preseliti ništa manje nego ljude s jedne na drugu stranu, u Crnoj Gori se podižu duhovi prošlosti i zagovaraju nacionalni datumi zarad homogenizovanja naciona. Opet ista priča! Koliko još imamo vremena da se sve što jesmo bacimo u čorbu koja se pregrijala jednom pa isparila do dna i ostavila garav i teško očistljiv trag? Koliko još puta treba da kažem sebi da su mi najbolje godine odnijeli planovi razgraničenja, diplomate u koje smo gledali misleći da će pomoći, političko prekrajanje mapa, zauzimanje ratnih položaja, muka što su ljudi raseljeni, ubijani, paljeni, komadani, klani, navodna tranzicija iz totalitarnog sistema u sistem koji poštuje ljudska prava i individulanost, politička korupcija, lažna demokratska participacija...? Koliko još treba da dam krvi i godina da pokušam da objasnim da utuve zagrijani, zagrljeni hejteri da nam troše sve što nam je preostalo a nije mnogo? Dijeljenje na jedno, na čiste nacionalne sredine, region uvode u novo oružje i repliku ideje „humanog preseljenja“ kako bi se svoji među svojima najbolje osjećali. Dijeljenje ovo malo parčeta avlije na dva čista dijela košta godina, košta života i košta generacija. Do temelja opet sve opustošiti. Srušiti i biti dva kruga ispod. Pokušavati početi sa ruševina. Ako ja nisam otišla glavom da se ne okrenem tu gdje me je majka rodila, želim svojima da to urade. Zašto? Da ne uče da mrze, da ne uče neslobodu, da ne uzimaju zdravo za gotovo ono što im neko servira (političari, mediji, loši profesori, komšije koje su u stanju da tumače vaš život umjesto svoj, mrzitelji svega što u prirodi diše i kreće), da se ne solidarišu sa ljudima na koje se diže ruka, da se ženama uzima vazduh neophodan za život, da žive samo izabrani u ovoj pustinji u kojoj i ne žive već ispijaju posljednje što su zamutili.
Nismo uradili ono što je bilo neophodno. Isključili one koji su idejno osmislili devedesete, one koji su planirali podjele, one koji su slali vojske, one koji su slali benzin za ratna djelovanja, one koji su rušilili, krali i palili, one koji su silovali i ubijali, one kojima je dijete bilo pokretna meta, one koji su mislili da se rat nikada neće završiti. One koji su na lokalnom, nacionalnom i međunarodnom planu krojili podjelu. Zato što mi nismo bili u stanju, a nismo ni sada, da ih zaustavimo, nikako da prestane rat. Rat za teritorije, za tuđe kuće, za tuđe živote, za tuđe bogatstvo, za tuđe... Zašto se inače vode ratovi? Zato što se nekom može i hoće!
Čemu će poslužiti prethodno iskustvo a trebalo bi makar po nekom znanju koje imam da nam bude korisno na više nivoa? Ako nije bilo političke odluke da se ratnici svih boja i svih klasa svuku sa položaja i utamniče u prostoru van javnosti, što nam je činiti! Solidarisati se sa ljudskim bolom, patnjom i nepravdom. Praviti obruč oko onih koji su obespravljeni. Pred kordonom policije i institucija koje rade za moćnike.
Kada ovaj tekst bude izašao biće završen protest majki pred Skupštinom. Biće puno onih kojima je iz ovog ili onog razloga bilo problematično da se solidarišu ili stanu iza majki koje jedine u ovom trenutku predstavljaju snagu iza koje se može stati. Zašto? Jer je pravedno da se stane iza onih kojima je učinjena nepravda. Jer nismo stali iza onih koji su stradali samo zato što su bili ono što jesu! Pisanje političara o opasnosti koja dolazi od izbjeglica liči na sakrivanje jer sami godinama proizvode političku nesreću i lažu da imaju riješenja. Kad-tad se fašizam objavi. Stati i stisnuti prsten oko izbjeglica da se ne bi našli pred bodljikavom žicom.
Kako ne stati iza druga kojeg cijeniš, voliš i poštuješ bezuslovno? Kako se solidarisati sa LGBT, sa ženama koje trpe nasilje, sa onima kojima se duša razapinje, sa onima koji trpe permanentno patnju svaki dan... u ovoj čaršiji koju većina tumači kao primitivnu i zaostalu, mrziteljsku i ustrašenu? Misli o svima kao o sebi! To je početak. Prevari istoriju koju su pisali neki ljudi koje ne poznaješ i nije ti poznato kakvi su bili. Ne dozvoli da te prevari političar koji te je jednom prevario, ne dozvoli da te prevari pop koji ti je uzeo pare za pokoj duše a prima platu za vođenje duševnih poslova, prevari profesora i učitelja koji ti je rekao da su isti i slični najbolji... prevari oca i majku koji ti sugerišu koga da voliš, koga da biraš za prijatelja, gdje da ideš, koji se miješaju u tvoje odluke kojima odlaziš u svoj život, iza koga da stane kada stvar postane neizdržljiva...
Prevari sve jer smo te svi varali. Imaš pravo prije nego odeš odavde. Sada meni znači ta rečenica ne okreći se, sine, dodajem ne okreći se, kćeri.
Kada vidim raspored snaga jedina promjena koju imam su godine i iskustvo kroz koje sam prošla i za koje mi je trebalo puno vremena da umirim, razumijem i odlučim što mi je činiti. Rat odavde nije otišao, opstajao je među nama na temama da bi se poput vode uspijevao naći na svakom mjestu u svako vrijeme. Mi smo ga naučili i nastavljamo. Sve što smo proživjeli loš je nauk za one koje smo rodili. Kako nijemi posmatrači zla mogu naučiti svoju djecu da se drugačije vladaju do da nijemo podržavaju zlo i čine ga? Kako ih osposobiti za misao koja je samostalna i autentična ukoliko smo mi našu stavljali u ruke onih koji su prelazili tuđe granice i dvorišta spremni da uništavaju.
Sve što pojavno imamo u CG danas odraz je starih zločina. Bilo koji primjer se davi u tim istim zločinima. Devesesete imaju različite nijanse crne. Jedna od takvih je nepravda koja se čini već dugo oformljenoj političkoj snazi majki koje protestvuju. Zašto ih ne podržavaju/mo? Nemamo to znanje kojim bismo prepoznali njihov otpor. Nemamo te mjere kojima bismo mjerile njihove poteze. One su kreirale različito, bolje od drugih svoj prostor, junačkije od svetog oružja: tijelom, mišlju, emocijom, voljom, nenasiljem, solidarnošću, transformacijom gladi u protest protiv gladi, tranzicijom iz pasivnog posmatrača u akterku zbivanja koja odlučuje da se neće povući, da će stati iz svog prava. Bitku su već su bitku dobile jer 22.000 puta tri ili više znači masivan otpor političkim elitama CG. Izmislile su riječi koje nisu znale, izmislile su poteze koje nisu ranije imale, izmislile su znanje koje nema sličnosti sa onim prethodnim. Stvaraju jedan novi krug tu pred našim očima. Dovoljno da shvatimo što smo propustili/le kada smo odlučivali/le da ih ne podržimo. Ima još vremena da držeći se za ruke solidarno osvojimo pravdu i pravo koje ne smije biti dokinuto.
Autorka je psihološkinja
Bonus video:
