Govori priča da je Platon pred smrt poželio da čuje svoju najdražu melodiju. Da bi ispunila njegovu posljednju želju, flautiskinja poče svirati. Umjetnost zvuka, harmonija i ritam, dopirali su do prijatelja okupljenih oko Platona, ali flautiskinja iznenada pogriješi i među prisutnima zavlada tišina. Uznemiri se stari mudrac i neko od prijatelja odluči da mu priđe i nešto mu šapne. Priča govori da su prijateljeve riječi razlog njegovog posljednjeg osmijeha. Prijatelj mu je kazao da je flautiskinja Tračanka. Ona je bila varvarka i nije mogla ništa znati o tajnama ritma i harmonije koju poznaje samo helenski čovjek. Varvari su u okovima prirode, a vaspitan i obrazovan je samo onaj Grk koji teži saznanju najvišeg dobra (agothon). Saznanja najvišeg dobra ostvaruju se vaspitanjem i obrazovanjem koje je jedinstvo lijepog i dobrog (kalokagathia). Izaći iz pećine i udaljiti se od sjenki kao metafore čulnosti, moguće je idealom oblikovanja čovjeka - paideia. Platon je umro sa osmijehom na licu.
Druga priča govori o našem savremeniku. On je u osamdesetim godinama i na samrti je. Dok je njegovo umorno tijelo na bolničkom krevetu, duša mu luta kroz uspomene. Uspomene su na kraju samo mutne i nepokretne slike. I našeg junaka trgnu ushićenje kad se sjeti svojih životnih podviga. Veći dio svoga života, zahvaljujući svojim znanjima i vještinama, proveo je prodajući ljudima ono što im je bilo potrebno. Kažu da je bio uspješan preduzetnik i kažu da je u posljednjim trenucima svoga života nerazgovjetno izgovarao riječi koje ni bližnji, okupljeni oko njega, nisu mogli razumjeti.
Dvije hegemonijske paradigme nastoje da redefinišu kurs daljeg razvoja globalnog obrazovanja, smatra Majkl Epl, profesor na Univezitetu Viskonsinu i autor knjige Kurikulum i ideologija. Prvu grupu reformatora savremenog obrazovanja čine neoliberali. Njihova je težnja usmjerena ka formiranju obrazovne politike u korist tržišta, odnosno na sinergiju obrazovanja i tržišta. U susret zahtjevima tržišta, eliminišu se ekonomski neprofitabilni sadržaji. Strategijama marketizacija i menadžerskog diskursa, sticanje znanja ima za cilj samo uspješno poslovanje i ekonomski učinak. Drugu grupu, koja definiše globalnu koncepciju obrazovanja, čine neokonzervativci. Njihova načela politike obrazovanja, takođe, uvažavaju prioritet ekonomije: njihova je namjera da pomognu formiranje snažnih državnih mehanizama, odnosno standardizovanih nacionalnih kurikuluma i testova, kako bi ipak očuvali tradiciju visokog nivoa obrazovanja koja se baštini na elitnim univerzitetima.
Vodeći savez neokonzervatista i neoliberalista socijalnu politiku i sistem obrazovanja usmjerava ka unapređenju konkurentnosti i međunarodnom tržištu. Razvojem kompetencija za ekonomski sektor i zanemarivanjem humanističkih disciplina, kritičkog mišljenja, kulturnih dobara i moralnih aspekata obrazovanja i društva, obrazovanje postaje resurs za investiranja, a studenti i roditelji dobijaju status konzumera. Menadžerski timovi komercijalizuju obrazovne institucije, vodeći računa o savremenim marketinškim tehnikama, da bi podigli imidž institucije u takmičenju sa ostalim konkurentskim institucijama. Nagrađivanje i pomoć profitabilnim institucijama i programima ostvaruje se ako zadovolje planiranu stopu uspjeha. Obrazovanje se u savremenom društvu definiše kao kapital, ali da li su univerziteti svodivi na ekonomski domen?
Antički ideal obrazovanja i humanistički koncept obrazovanja imali su za cilj oblikovanje individualnosti radi izgradnje autonomne i odgovorne jedinke i zajednice. Antički ideal je bilo moguće ostvariti naporima duha koji traži slobodu i spoznaju formi ostvarenja političke zajednice i čovječnosti. Antičke vrline zadržale su se dalje u evropskoj tradiciji unutar humanističkog kanona obrazovanja. Vjera u čovjekove intelektualne i kreativne sposobnosti, njegov kapacitet za razumijevanje drugih i zakona prirode, odlike su renesansnog intelektualnog pokreta - humanizma. Zato je znanje u klasičnoj teoriji obrazovanja funkcionisalo kao „moralno kvalifikacijska kategorija“ koja podržava prosvjetiteljski cilj da čovjek živi i misli autonomno, da sebe razumije kao moralno biće, a prirodne zakone objasni naučno, oslobodivši se iz ropstva mitova i sujevjerja.
Teodor Adorno je mišljenja da su uslovi kulturne industrije obrazovanja socijalizovali poluobrazovanje kao sadašnji oblik otuđenog duha. Poluobrazovanost u modernom društvu je nastalo redukovanjem kanona na nekoliko floskula koje se didaktički usvajaju i razdrađuju, a da ostaje nepoznat njihov odnos. Poluobrazovanje je napola razumljivo, smatra Adorno, te je poluobrazovanost "razdražljiva i ljutita.“ Razlog poluobrazovanosti je hipertrofija mnoštva fragmentarnih znanja koja se lako usvajaju i kojima nedostaje sinteza, smatra Lisman (Konrand Paul Liessmann), profesor na Filozofskom fakultetu u Beču i autor Teorije neobrazovanosti. Dolazi do sveopšte neobrazovanosti koju Lisman vidi kao odricanje od volje da se nešto uopšte razumije
Agenda društva znanja nastoji da sakuplja informacije isključivo radi poslovnog uspjeha. Međutim, firme, osim upitnog poslovnog uspjeha, ne ostvaruju značajan šire socijalni i kulturološki uticaj, jer u njima ne rade ljudi znanja, dok univerziteti, koji treba da produkuju ljude znanja, postaju firme. Univerziteti postaju preduzeća koja se bore za plasman na tržištu obrazovanja. Lisman zaključuje da je „od samog početka misao o vrednovanju i rangiranju u korelaciji s paradigmom poslovno-ekonomskog mišljenja; od škola i fakulteta se žele stvoriti preduzeća koja se mjere prema tržišno usmjerenim rezultatima“.
Tržište je uspjelo da u globalnim razmjerama preusmjeri ciljeve klasičnog obrazovanja, koji su podrazumijevali razvoj autonomije, odgovornosti, integrisanog sistema znanja i humanizam, na razvoj vještina i kompetencija radi lične koristi i poslovnog uspjeha. Preusmjeravanje ciljeva se upravo sprovodi reformama obrazovanja. Lisman navodi da je od obrazovnih reformi prosvjetiteljstva do Humboltovih reformi, reforma imala restaurativnu komponentnu. Reforme su imale za cilj obnavljanje i poboljšanje neke institucije po uzoru na humanističku paradigmu obrazovanja i bile su motivisane konceptom ponovnog osvješćivanja društva. Reforme danas imaju za cilj prilagodljivost pojedinca na tržišne uslove. Zato je razumljivo da su ključni termini neprekidnih reformi obrazovnog sistema: privatizacija, deetizacija, spremnost na rizik, lična odgovornost, preduzetnički duh, fleksibilnost, smanjivanje socijalnih izdataka, cjeloživotno učenje, itd.
U postmodernom vremenu, smatra Žan Fransoa Liotar, status znanja je izmijenjen, te su performativnost i informisanost zamijenili znanje. Individualnost ostaje akter obrazovanja jedino u cilju formiranja sebe samog u proizvod. Taj proizvod se u konkurentnom okruženju neprestano rangira, procjenjuje i vrednuje. Zato je obrazovanje ideologija sekularnog društva, koja je zamijenila ideal utopije zarad besprekornog funkcionisanja ekonomije. Ova ideologija se sprovodi kloniranjem informacija plasiranih od strane menadžera znanja koji zamjenjuju pedagoge i naučnike. Menadžeri znanja uvažavaju načelo kapitalističkog diskursa koji uvjerava da je ljudska priroda egoistična i da je potrebno ignorisati altruističu prirodu i namjeru žrtvovanja za opšte dobro. Sistem je legitimisan pseudozakonima koji tržište izjednačavaju sa prirodom u svom najsurovijem obliku, borbom za preživljavanje i eliminisanje slabijeg.
Uvjerenja i diplome koje potvrđuju da se usvojilo znanje i savladale potrebne vještine, vrlo često su tetovaže i ukrasi, koje na druge treba da ostave poseban utisak. One služe kao informacija koja govori o ukusu tetoviranog tijela. A tijelo je samo kapital i resurs tržišta koje kalkuše njegovim potrebama. Tržište prihvata bilo kakav proizvod obrazovanja, a “apliciranje” za posao postaje performans, odnosno, događaj namijenjen publici. U zajedničkoj interakciji, performer projektuje svoje znanje i samog sebe u sferu ekonomije, a njegove su ključne kompetencije: preduzetnički duh, komunikativnost, fleksibilnost, želja za timskim radom, želja za usavršavanjem i što je najvažnije - spremnost za nove izazove.
Dakle, prije dvije i po hiljade godina, antička paideia kao ideal je postavila vaspitanje, obrazovanje i kulturu čovjeka, dok današnji obrazovni sistem utiskuje u djecu slike preduzetničkog ideala, kako bi uspješno do kraja života znali šta i kako da prodaju drugim ljudima.
Bonus video:
