Balkanizacija, termin, koji je nastao u svjetskoj geopolitici, u Europi, na Balkanu, poslije I svjetskog rata, jeste sinonim za raspadanje. Balkanizacija se drugi put na tim prostorima u posljednjih 70 godina u punoj mjeri ponovila i nadogradila raspadom prijašnje zajedničke države. Balkanizacija je zvanično počela 1991. ratom u Sloveniji i završila 2008. osamostaljenjem Kosova, sedme države na području bivše SFRJ. Ali to ne znači da ovi procesi nisu počeli prije. Baš suprotno, počeci balkanizacije imaju svoje korijene u 80-im godinama prošlog vijeka. Kako kraj nije došao ni nastankom posljednje države, proces će biti zaključen integracijom država i čitave regije Zapadnog Balkana kroz evroatlantske integracije. Jer, kao što kaže bivši predsjednik Evropske komisije Baroso, živimo u vremenu u kojem dinamika finansijske, ekonomske pa i geopolitične globalizacije suočava Evropljane sa teškim izborom: živjeti zajedno, dijeliti zajedničku sudbinu i riječ u svijetu, ili se suočiti sa perspektivom nejedinstva i pada.
U geostrateškoj terminologiji prostor Zapadnog Balkana, koji jeste po definiciji EU bivša Jugoslavija, minus Slovenija, plus Albanija, svrstavamo u zaleđe jugoistočnog krila NATO, u mekani trbuh Evrope. Prostor je okružen državama članicama EU i NATO-a, tačnije, dio regiona je na putu ka euroatlantskim integracijama već dostigao maksimalni cilj, postati član, i EU i NATO - Hrvatska, ili je na pola puta - Albanija je član NATO-a od 2009. Ostatak regiona je već jasno izrazio svoju želju prema punoj integraciji u evroatlantski prostor. Jedini izuzetak jeste Srbija, koja legitimno pokušava sa nastavkom „nesvrstane“ politike sjedenja na dvije stolice - ušli bi u EU, a ne i u NATO. Prema procjeni Srbije, samoproglašena neutralnost dovoljan je garant njene državne suverenosti i teritorijalnog integriteta. Istorija je puna primjera, kada samoproglašena i čak međunarodno potvrđena neutralnost ne garantuje državni suverenitet i teritorijalni integritet. Ukrajina je posljednji, međunarodno veoma poznat primjer tog tipa. Jedna od država, garanta Ukrajinske državnosti to joj osporava i na nju vrši oružanu agresiju. Ukrajina je država u ratu sa agresorom Rusijom.
Put prema EU i NATO, ka integracijama, put na koji je prva zakoračila i koji je 2004, trinaest godina poslije nezavisnosti završila Slovenija, put je država Zapadnog Balkana. Integracije u međunarodne strukture i institucije, ili bezbjednosno-političke, NATO ili ekonomsko-društveno-političke, EU, najveći su garant za mir, stabilnost i bezbjednost. Svo troje zajedno jesu preduslov za društveni, ekonomski, politički i kulturni uspon nanovo nastalih zemalja. Zemalja sa opterećenjem totalitarne prošlosti, opterećenjem balkanskih ratova 90-ih i hipotekom nepravednih tranzicija. Integracije u prostor koji se temelji na vladavini prava, na solidarnosti, na dijeljenju opterećenja i odgovornosti. Takav prostor stimuliše, a ne suzbija slobodu, inicijativnost i uspješnost pojedinaca i širi krila svim manjinama. Dijalog, a ne konflikt, jeste način na koji se rješavaju sporovi, a javna debata jeste prostor gdje se razmjenjuju različita mišljenja. Razumijeti, naučiti i prihvati se toga moramo, jer za nas, koji smo se školovali u jednom drugom sistemu, ovakve vrijednosti nijesu bile na prvom mjestu.
Vjerujem da su ovakve integracije uslov, da se sva negativna istorija 90-ih godina prošlog vijeka ne ponovi. Sa nekim razlogom su procesi uključivanja u evroatlantske integracije poslije pada Berlinskog zida išli po principu NATO prvo, EU drugo. Srbija je izkazala želju da bude prva zemlja koja ne bi sljedila taj princip. Da li će se taj izuzetak, koji potvrđuje pravilo održati, pokazaće vrijeme. A jedno je sigurno, zaustavljanje Makedonije na putu ka evroatlantskim integracijama je nedvosmisleno loše uticalo na bezbjednost u zemlji i regionu. Nedavni događaji u Kumanovu jasan su dokaz toga. Uspavana EU, probudila se i svi mi želimo da to bude poziv upozorenja ne samo za Makedoniju, već i za čitav region. Bezbjednost je veoma krhko dobro, koje se može veoma brzo polomiti. Prijetnja ekstremizma i terorizma, koja je sa stranim borcima dobila sasvim novu dimenziju drugo je ovakvo upozorenje. Otvaranje pitanja granica u regionu, uz upotrebu teških riječi ne doprinosi bezbjednosti i stabilnosti. Mnogi opravdano tvrde da je prisutnost međunarodne zajednice na Kosovu i u Bosni i Hercegovini od vitalnog značaja. Ali to ne može trajati vječno, svima bi bilo bolje da se to riješi sa de jure uključenjem u evroatlantski prostor. Ka tome je nedavno tokom svoje posjete Sarajevu pozvao i papa Franjo.
Generalni sekretar NATO-a je tokom svoje posjete Crnoj Gori izrazio saučešće porodicama civilnih žrtava u bombardovanju 1999. godine, bombardovanju koje je inače spriječilo još veću tragediju za brojne civile. Na svima nama je da oprostimo, ali ne i da zaboravimo. Njemačka je deset godina poslije završetka II svjetskog rata ušla u NATO, gdje je sjedjela i još uvijek sijedi ravnopravno za stolom sa zemljama sa kojima je ratovala. Istoriju moramo znati, da ne bi ponavljali iste greške. Evroatlantske integracije i iskrena saradnja su jasan garant za regionalnu stabilnost i bezbjednost i za to da ne ponavljamo istorijske greške.
Autor je vanredni profesor za nacionalnu i međunarodnu bezbjednost u Sloveniji i slovenački savjetnik za odbranu pri Ministarstvu odbrane Vlade Crne Gore
Bonus video:
