Uizdanju “Almanaha” i podršku Fonda za zaštitu manjinskih prava Crne Gore, izišla je iz štampe knjiga “Beranske priče”, profesorice književnosti Mele Hadrović Murić.
Buknula je Mela ovim djelom, lociranim pred Drugi svjetski rat, za vrijeme rata i poslijeratne izgradnje, slikajući jezikom narodnog govora svoj svijet, u balkanskom krajoliku, đe se odvajkada spavalo zečke, na jedno oko…
A moderna prozna tradicija u Crnoj Gori, kako je svojevremeno bilježio vrsni crnogorski književni kritičar Milorad Stojović, počinje između dva rata, pripovijetkama Nikole Lopičića i romanom “Nevidbog” Rista Ratkovića, prvog crnogorskog proznog pisca čije djelo je značilo krupniji zaokret prema univerzalnijem, savremenijem književnom izrazu…
U Beranama/Ivangradu, rodnom mjestu autorke “Beranskih priča”, živjeli su crnogorski pisci, Risto Ratković, Mihailo Lalić, Dušan Kostić, Radovan Zogović, Milovan Đilas, Radonja Vešović, Božo Bulatović, Radoslav Pajković, Esad Mekuli, Banjo Šaranović, Husein Bašić, Zuvdija Hodžić, Milo Bošković, Miraš Martinović, Miladin Ćulafić, Bogdan Šekler, Dale Ćulafiić, Dobrašin Jelić… Ali, Mela Hadrović Murić, kako u recenziji naglašava akademik Hasnija Muratagić Tuna, “nije imala namjeru da slijedi poznatu limsku spisateljsku tradiciju, niti namjeru da se njene priče uvrste u školske programe, niti da se o njoj pišu kakve studije; vrlo je evidentno da ih je pisala za svoju dušu”.
U Melinim pričama nema fikcije. Njeni zapisi su istiniti; to su, u stvari, vrhunske umjetničke reportaže.
Melino motivsko izvorište je grad Berane, njegovi žitelji, dobri i loši, bogati i siromašni, raznih vjera i nacija, u vremenima od svega oskudnim. Književno obrazovana, ona je ispisala divnu, istinitu knjigu, koja afirmiše multikulturalnost, suživot, poštenje, dostojanstvo, dobrotu, i osuđuje svako nametanje sile, poručujući da dobro nikada ne propada.
Ovo je saga o ljudima koji su u malenim beranskim šindračama, živjeli svoje tihe, nevidljive živote.
Kao biseri na đerdanu nižu se priče; ne zna se koja je od koje ljepša, ubojitija, uzbudljivija; odišu andrićevskim fatalizmom. Mela pripovijeda o lijepoj Fatki što je svojom nestvarnom ljepotom “otimala uzdahe svakome onome ko je imao sreće da je vidi“. Bila je, kazuje Mela, djevojka s dušom od bisera. Ljubav je podarila stasitom Rizu, njenom jedinom svijetu, kojem je odlazila u snovima “kada je mjesečeva svjetlost obasjavala bijeli jastuk, a san nije dolazio na oči”. Njegov otac Hamid izgovorio je rečenicu poznatu u Crnoj Gori: Ona u moju kuću neće ulaziti! Rizo je ćutao; venuo iz dana u dan, tugovao; već druge zime otkad je ostao bez Fatke, nazirao se kraj nekada snažnog mladića. Bolest ga je držala do prvog behara, kada je nečujno ispustio svoju dušu. Fatkin otac Halil odselio se s porodicom u Tursku. Nije bilo dana, a da Fatkine misli ne odlutaju od Bosfora do Lima i Harema; do Riza... U Turskoj se Fatka udala i dobila sina kojemu je nađenula ime: Rizo...
Piše Mela i o bistroj, radoznaloj djevojčici Ifeti, “s pletenicama prebačenim preko ramena” i vremenu kad su se ženska djeca rijetko slala u školu. Ali, Ifeta je iz novina učila slova, sricala; sama naučila da piše i čita; odrasla, udala se i izrodila šestoro đece. Kad je njena najstarija ćerka, Mela, završila školu, Ifeta je uzela za ruku, povela na Univerzitet i ponosno saopštila: “Moja kćer će studirati književnost!” Lapidarnim stilom, Mela podsjeća i na vrijeme skidanja feredža, rušenje Čarši-džamije u centru Berana, Begluku i teškim godinama tokom Drugog svjetskog rata; ukazuje na hrabrost hanume Meme, kad je u njenu sobu, kao bez daha, uletio nepoznati čovjek: “Strina, ja sam Gojko Đukić sa Police, komunista. Molim te, sakrij me”. I Mema ga je krila u ormanu, iza posteljine.
Prijateljstvo Đukića i Hadrovića i danas traje.
Još od svog nastanka, davne 1862. godine, Berane se razvijalo po urbanističkom planu vidovitog Mehmed-bega Jajčanina, izrastajući u lijepu varoš...
I: teku “Beranske priče”, iz duše Beranke, Mele Hadrović Murić. Iz njenih zapisa provijava i nostalgična melanholija; sa sjetom piše o Begluku koji je, kaže, mogao biti beranska Skadarlija. Bila je to čaršija koja je imala svoju dušu i ljepotu zbog koje su je stari Beranci voljeli, pripovijeda Mela. Na Begluku se moglo razgovarati o svakodnevnom životu i dogodovštinama. Tu su se sretali prijatelji u malim birtijama u koje se ulazilo kao u sopstvenu kuću... Pa Vakufska kuća sa nadaleko čuvenom izvorskom vodom, koja je izvirala iz njenih temelja, a malo dalje fino izbetonirano peralište. Vrijeme i novi ljudi, naglašava Mela, odlučili su da svega toga ne bude...
“Možda vrijeme uči ljude o istorijskim vrijednostima, možda neke godine nijesu dozvolile Begluku da preživi kao što je preživjela Skadarlija u Beogradu”, piše Mela, “ali ostala su sjećanja da se zapisuju i prenose s koljena na koljeno, sjećanja onoga što su vidjeli ljudi, što je vidio moj otac, a koja vam iz svoje duše prenosim”.
Otac Melin, Faik Hadrović, argatovao je kao mladić prije Drugog svjetskog rata kod braće Miladinović, koji su gazdovali beranskim hotelom “Evropa”. Bio je konobar, spoljnji momak, radnik na istovaru... Iako je autorka knjige, zbog teških poslova njenog oca Faika, možda duboko u duši nosila srdžbu na bogate hotelijere, ona će reći da se za njihova imena ne vezuju nikakva zlodjela. “Zna se da im je država kasnije oduzela hotel”, kazuje Mela, “a o njihovim nasljednicima ne postoje zapisi”.
“Beranske priče” posvetila je ocu Faiku i majci Ifeti. Želi, kaže, pisanjem da prelista prošlost i zapamti te tihe heroje naših prostora; da porukama koje priče nose, u čovjeku probudi samo dobrotu.
Dirljiva je saga, naslovljena, “Priča o čovječnosti”, u kojoj Faik, koji je od 1944. do 1948. proveo u Narodnoj miliciji, iznosi svoju dugo čuvanu tajnu. Jedne noći, za tih smutnih vremena, dobio je naredbu da učini ono što, kako kaže, “nijesam htio niti mogao učiniti”. Uhapšen je bio izvjesni mladi čovjek, Bogavac, četničko dijete, jedinac u familiji. Odlučeno je, bez suđenja i pesude, da ga treba odvesti na Lim, na Talum i tamo likvidirati i zakopati. Noć; Talum pust; samo Faik s puškom, i mladić. Faik mu je naredio: “Hajde, iskopaj jamu, požuri, nema čekanja.” Mladić je bez riječi iskopao jamu. “De poređaj to kamenje oko jame, a tu zemlju vrati đe je bila”, reče mu Faik. Mladić zatrpa jamu i napravi nešto nalik grobu. Priđe mu Faik i šapatom naređuje: “Sad bježi da se naše oči nikada više ne vide. Ako se vratiš, ubio si i mene i sebe”.
“Zapisano je”, veli Mela Hadrović Murić, “da je spasiti jedan život što i spasiti čitav svijet, a u ovom istinitom slučaju, po svemu sudeći, Faik je spasio i svoj i svijet nepoznatog mladog čovjeka”. Faik, dobričina, narodni čovjek, gotovo do kraja života radio u prodavnici “Jasikovac” đe su ljudi dolazili za džak brašna, a platiće kad mogadnu. Koristila je Mela svaku priliku da sluša oca. Uvijek je, sjeća se, prihvatao da s njom povede razgovor, uvodeći je u priče o ljudima i događajima, pretočenim u knjigu “Beranske priče”. Djetinjstvo joj, kaže, nije bilo bogato niti bezbrižno. Pomagala je majci u kući, a ocu u zanatskim poslovima.
“Ponekad bih pobjegla od svega na rijeku Lim, samo da bih slušala žubor vode kako protiče ispod mosta”, veli Mela. “Sjećam se ushićenja zbog dolaska ljeta i dana kada sam na rijeku donijela svoju prvu knjigu koju mi je otac kupio. Volio je da me vidi kada čitam, a noću, uz toplu furunu, da priča o prošlosti i svijetu kakvim ga je on znao. Ovom knjigom prenosim vam njegova kazivanja…” Mela piše jezgrovito; ne komentariše, ne presuđuje; čitaocu ostavlja da nadogradi suštinu priče.
A putevi gospodnji nepredvidljivi. Kako je zborio Tasa Mladenović, prolazna smo pjena na talasima postojanja.
Ostaju knjige. I: sjećanje.
Dobrota i sjećanje, naglašava Mela Hadrović Murić, nadvisiće vrijeme; zapravo, iza ljudskih sudbina samo će ostati ljudi i neljudi...
Knjiga je ilustrovana crtežima akademskog slikara Aldemara Ibrahimovića s prepoznatljivim beranskim motivima.
Bonus video:
