STAV

Kada je sloboda luksuz

Da li se neki ljudi rode slobodni? Čini se da neki imaju taj slobodarski gen u sebi
1 komentar(a)
kolumna, pisanje, Foto: Shutterstock
kolumna, pisanje, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 04.05.2015. 07:07h

Pitam se: da li se neki ljudi prosto rode slobodni? Iako nauka to nije potrvrdila, čini se kao da neki imaju taj slobodarski gen u sebi koji im ne dozvoljava da budu sužnji na slobodi. Utisak je da se ti ljudi, mada u velikoj manjini, suštinski razlikuju od ovih drugih, genetski uskraćenih za osjećaj slobode. Ti istinski slobodni ljudi su bogatstvo svakog društva, svake države. Ili bi makar trebalo da budu. Posebno u državi sa slobodarskom tradicijom, kakva je i Crna Gora. Nema slobodne države, nema istinske demokratije, tamo gdje se građanin ne osjeća slobodnim.

Nažalost, nemam utisak da se puno građana osjeća slobodnim u Crnoj Gori. Neki nisu slobodni jer nemaju posao i prespektivu, a samim tim ni potrebnu slobodu da bi živjeli normalno. To je i razlog egzodusa ljudi sa sjevera Crne Gore u Zapadnu Evropu ovih dana: bjekstvo u slobodu (trbuhom za kruhom). Drugi se, iako imaju posao, u strahu da ga ne izgube odriču prava koja pripadaju slobodnim ljudima. U suprotom, lako se može desiti da dobiju otkaz, kao nedavno sindikalna predstavnica radnika u KAP-u. Napokon, ne osjećaju se slobodnim ni svi građani prilikom glasanja na izborima, u strahu da će vlast otkriti da su glasali protiv nje, pa u posljednjem trenutku po pravilu uvijek glasaju za nju.

U takvom društvenom ambijentu, pod uticajem straha i neizvjesnosti i u stalnoj borbi za opstanak, vrlo lako se formira podanički i udvorički mentalitet, lišen ne samo osjećaja već i potrebe za slobodom i slobodnim izražavanjem. To je ambijent u kojem jedna od osnovnih ljudskih potreba, ujedno i pravo svakog pojedinca u civilizovanom svijetu, da se osjeća slobodnim postaje - luksuz. A svaka priča na tu temu, pa i ovaj tekst, prokomentarisaće se u stilu: o čemu ovaj priča? To je zato što su građani, prilična većina, izdresirani da misle zajedno (kako to reče pjesnik Mika Antić), u masi, kao pripadnici određene grupe ili partije, ne kao slobodni pojedinci. I uglavnom je opseg njihovog razmišljanja i prosuđivanja upravo u tom domenu: između vlasti i opozicije. Mi i oni. Naši i vaši. Patriote i izdajnici.

Ozbiljni i odgovorni, i oni drugi - gubitnici i zaludnjaci. Razumjeću one koji ne posjeduju slobodarski gen, uslovno rečeno, njima je svejedno. Ali svi oni koji nose iskru slobode u sebi, a pristanu da budu izdresirani, da misle zajedno sa masom, da nikad nemaju potrebu da kažu i da uvijek mogu da oćute (izuzimajući kada su u masi), bez obzira na količinu nepravde i bezobrazluka - e, njima svaka čast. To se već zove iskušenje, u trpljenju.

Sada se postavlja pitanje: šta znači fraza “slobodni demokratski izbori” u državi gdje većina građana nisu slobodni pojedinci, već su samo uslovno slobodni kao pripadnici ili podržavaoci određene političke grupe? Ta većina uglavnom i ne razumije pojam demokratija u pravom smislu te riječi, onakvu kakva postoji u Velikoj Britaniji ili skandinavskim zemljama, primjera radi. Da li ta većina onda može da odluči i da legitimitet “slobodnim demokratskim izborima”, znajući da pojedinci prodaju svoju slobodu (glas, preko lične karte) za 80 eura, navodno? Napokon, da li ta i takva većina može da odluči na referendumu o nečemu i koliko je rezultat referenduma kredibilna, slobodno izražena volja slobodnih građana?

Da nije tako, da ova država ima zakonodavstvo usklađeno sa evropskim i da ga primjenjuje, da su građani slobodni pojedinci a ne “mudri i podobni”, svrstani uz jednu ili drugu političku opciju, Crna Gora bi već bila članica Evropske unije. Kako sada stvari stoje, to će se desiti tek za pet ili šest godina, u najboljem slučaju, dakle nezavisno od ispunjavanja uslova i tempa otvaranja i zatvaranja poglavlja, a tek kad stasa nova generacija mladih ljudi. Jer, teoretski taj proces bi se mogao okončati za par godina, a ne pet ili šest.

E sada zamislite, kada smo toliko već napredovali da su impresionirani najviši zvaničnici Evropske unije, a treba nam miniumm pet godina još da dostignemo njihove standarde, gdje smo bili do sada i kako su gledali na nas. A niti su ljepši, niti pametniji, ne puno obrazovaniji, ali jesu slobodniji od nas. Ironija je da nam je cijela istorija satkana od borbe za slobodu i kad se konačno oslobodismo od raznih okupatora i vratismo državnost i nezavisnost, a sad oni slobodniji od nas! Tu svoju slobodu zaštitili su i održali civilizovanim i demokratskim društvenim uređenjem. Uređenjem u kojem pobjeđuju najbolji, najvredniji, sa najvećim ostvarenjima i najboljim rezultatima. Samo u takvim sistemima nastaju i traju Mercedes, Simens, Airbus... To je cilj i krajnji rezultat istinske slobode i demokratije: prosperitet, ali dobro za sve, a ne za povlašćene, to jest za one na vlasti i uz vlast. I to je suštinska i ključna razlika između njih i nas.

I dok god se mi međusobno budemo dijelili na naše i vaše, uvijek će postojati nepremostiva razlika između nas i njih (civilizovana i slobodna Evropa). Najvažnije je da konačno shvatimo i prihvatimo da sloboda pojedinca nije luksuz već potreba. A kada to ova ili neka druga vlast shvati jednog dana, a pogotovu građani, kako će tek onda biti impresionirani nama, zvaničnici iz EU.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")