Sram nas bilo. Dopustili smo da nas vlast četvrt vijeka vodi iz zločina u zločin, iz pljačke u pljačku. Gotovo bez glasa posmatrali smo razaranja. I sad se čudimo što je Đukanović građanima ušao u dvorište i hoće da uzme za sebe i svoje investitore privatne posjede od Buljarice do Herceg Novog, od Podgorice do Pljevalja. Sve što se dopadne njemu, Canetu i njihovim of-šor prijateljima, jednostavno mogu da proglase javnim interesom. I tu nema šta.
Pitanje javnog interesa zakonom nije precizno definisano. I na tom polju Đukanović pleše. Znači Vlada, to jest premijer, ima diskreciono pravo da odredi javni interes. Mogu posegnuti za vašom zemljom da bi na njoj, recimo, Brano Mićunović ili neki njegov prijatelj iz Kolumbije razvijao privatni biznis.
Kakvo ludilo.
Novi premijerovi prijedlozi oko eksproprijacije rigidniji su od onih komunističkih, upozoravaju vlasnici imanja iz Bara, Budve, Petrovca... Čude se što pravnici ćute. A kad ste ih u ovih 25 godina čuli? Kad su lovili i deportovali ljude, kad se privatizovalo, ili kad se likvidiralo po trotoarima?
Velika je razlika između Đukanovića i komunista. Tačno je, komunisti su konfiskovali privatnu imovinu i uzimali najslađe za sebe. Kuće po Dedinju, Ilici i našoj ulici Beogradskoj. Šta je to u odnosu na ovo što se dešava. Kod Josipa Broza je najveći dio, ipak, odlazio za široke mase, za obrazovanje, za zdravstvo, za elektrifikaciju i industrijalizaciju, za puteve i infrastrukturu... Komunisti su definisali javni interes. Uz sve mane, gradili su za društvo. Koliko je samo djece iz crnogorskih bespuća u tom sistemu besplatno završilo visoke škole od Beograda do Ljubljane...
A šta je Đukanović uradio za društvo? Kome je, a da ne pripada njegovoj porodici – biološkoj ili kriminalnoj - dao šansu. Koliko je sirotinje školovao, ko je dobio stipendiju. Pogledajte kako glavom bez obzira bježe sa sjevera po Evropi. I sa juga će, sad kad im otmu zemlju i rastjeraju turiste naopakim projektima i prekomjernom gradnjom. More će cementirati, kako su krenuli.
Dok smo držali pognute glave, razoreno je ono najbolje što smo imali: priroda i socijalna država. Na tim je ruševinama Đukanović podigao sopstvenu imperiju. Jedan je od najbogatijih političara svijeta, odmara se i oblači gdje i katarski prinčevi i ovi koje bi da dovede u Buljaricu... A krenuo je, sjetićete se, u onim plastičnim papučama i šorcu, skupa sa filozofom iz Grblja. Onim što ima tajne račune po Švajcarskoj, a brod mu od desetak miliona leži negdje u grčkim vodama, da ga ne bi uzeli kao kolateral za jedan od kredita davno dospjelih za naplatu...
Đukanović više i ne krije da uzima za sebe i kriminalce sa Interpolovih lista, od kojih se za neke sumnja da su u sadejstvu sa službama i mafijaškim bratstvom likvidirali neprijatelje raznih sistema, onih ranijih i ovih sadašnjih. Zato je i otimačina brutalna, neuporediva sa bilo čim što smo do sada vidjeli. Đukanović se ne rukovodi mladim Marksom, već zakonima podzemlja. Kaže da će u Evropsku uniju, u kojoj je privatna svojina zaštićena, a sprema zakon koji bi mu omogućio da konfiskuje sve što mu za oko zapadne.
A kad ljudi podignu glas i kažu da ne može baš tako, posegne za poznatom retorikom – reketiraju, kaže, vlasnici zemlje. Jer on štiti javni interes, a oni samo svoja imanja. Kao što je štitio Kombinat aluminijuma kad ga je dao Deripaski, ili hotel As kad ga je predao nekoj anonimnoj of-šor kompaniji. On se, nakon svega, još usuđuje da priča o javnom interesu.
Zaslužili smo ovu završnicu: da nam Milo i njegovi uđu u kuću i počnu otimati sa stola. Ćutali smo kad je Sveti Stefan otišao Jezdi, Solana Baroviću, šume Brkoviću, Nikšićka banka Acu... Ćutali smo kad su betonirali obalu i podizali solitere po Budvi, kad su potpisivali sumnjive ugovore za naše najvrjednije resurse...
I dok su momci krčmili našu zemlju – mi smo se dijelili za Sloba i protiv, za rat i protiv, za državu i protiv, za NATO i ne u NATO, za Putina i Obamu...
Dakle, majstor samo baci kosku i dok se mi dijelimo i svađamo, on i njegovi napreduju u svakoj velikoj nesreći. I u sankcijama, i u inflaciji, i u dužničkom ropstvu. Poslije naših fabrika, naše obale, naših banaka, naših fakulteta, evo, na vrata nam kuca, da bi navodno smanjio javni dug, koji je sam napravio.
I treba sve da uzme kad smo pustili najgoreg od svih da 25 godina vedri i oblači.
Monitor
Bonus video:
