U kakvom vremenu živimo i šta je glavna karakteristika tog vremena? Pitajte filozofe. Nemam pojma, a sve i da kažem neće mi se vjerovati. Mislim da je baš to - nepovjerenje, glavna osobina našeg vremena.
Kineski naučnici modifikovali ljudski gen. Lijepo. A smije li se kršiti tabu embriona? Ko ti garantuje šta ti naučnici rade iza zatvorenih vrata prije nego izađu sa novim genom. Čak je i slijepa vjera u nauku počela da kopni. Umjesto da se kod čovjeka rodi povjerenje u domet razuma, razvija se strah od tajnih eksperimenata, neetičkih ubrizgavanja i ušpricavanja, bijelih mantilaša na koksu koji se iživljavaju na nekoj pčelici da bi genetski obogaljili salatu što će ih dovesti do formule protiv peruti.
Još bolja vijest da ilustruje nepovjerenje - državna kontrola je na slučajnom uzorku utvrdila kako je 95 odsto nalaza FBI od 1980. do 2000. bilo pogrešno. Ali ne bilo kakvih nalaza, nego onih koji su se forenzički oslanjali na dlaku. Znamo sa filmova, pametan ubica se depilira prije akcije, lupež nosi vaterpolo kapelin, sve u strahu da ga zgodna detektivka ne upeca pincetom, tačnije njegovu dlaku koja je krunski dokaz. E pa, ni to nije istina, makar nije bila istina u prošlom vijeku koji se kleo u nauku - mnogi su odrapili godine robije zato što se država SAD zajebavala a agenti, namjerno ili slučajno, davali lažne iskaze; što me dovede do nepovjerenja prema državi.
Sjećam se kako se zimus mesni babo Hilmija Franca držao pred sudom javnosti gordo kao Josip Broz - ono kad je pukla bruka sa vinobranom u mesu. Lijepo je Franca rekao da nalazima državnog organa ne vjeruje i da ište supervještaka. Molim lijepo. Da nećeš, her Franca, da šaljemo ćevap u Visbaden?! uzviknuo sam tad gnijevno, ali danas, sve više se okrećem nevjernom Hilmi, nevjernom Tomi i sličnim aksiološkim konceptima. Nevjera u državu, odnosno nepovjerenje prema svemu kao glavna karakteristika obezboženog svijeta, obuzela je i moj maleni mozak i srdašce.
Upravo zbog tog opšteg nepovjerenja, pravu renesansu doživljavaju nekakvi SF filmovi iz širokog kosmosa gdje čovjek pluta kao tranja, obesmišljen i decentriran, zauvijek udaljen od plave planete obijajući pragove napuštenih sovjetskih centrala. Čovjek je dosegao stadijum kad više ništa ne vjeruje i pitanje je koliko može da izdrži, jer teško je živjeti u pobrkanom svijetu u kom je sve jednako vjerovatno. Onaj koji ne vjeruje ni u šta, osuđen je da vjeruje u sve i zbog toga su ljudi pod velikom prešom da se što više nahrane informacijama.
Ali vjera se obnoviti mora, jer čovjek se nije promijenio. Pitanje je trenutka kad će ova ekološka ideologija da pređe na neki religiozni koncept, kad će pramajka Zemlja da se proglasi za gurua i vožda, dok monoteisti kolju po njoj. Monoteisti koji slijepo pokušavaju da osjete u srcu nekakav izgubljeni raj razoren od nauke, špijuna i medija, raj vertikalnog svijeta u kom se lijepo znalo - Bog je na nebu, na zemlji kum. Novo vrijeme traži nove oblike vjere. Ništa od starog nije ostalo i niko nikome ne vjeruje.
Samo jedan čovjek. Samo jedan čovjek još traga. Samo jedna slamka među mesijama, hoće i može da presudi šta je javni interes i opšti napredak Crne Gore. Samo taj korifej znanja hoće da ljudi daju đedovinu po cijeni i formuli koja je poštena. Prije toga, Vlada će da odredi šta je javni interes, odnosno da je kresanje javnog duga javni interes. Smanjenje duga koji je marljivošću krtice pravio taj čovjek, taj naš premijer, koji svake nedjelje traži novu intervenciju države, zagledan u plansku ekonomiju, zagledan u eksproprijaciju i kolhoze, žitna polja i preslice, odan kolektivizaciji, opijen nekakvim samoupravnim flešbekom koji će se koliko je sjutra izučavati na njegovom 16.000 kvadrata velikom privatnom Univerzitetu Donja Gorica. Već vidim zlatnu ploču na ulazu, već vidim brucoše u plavim radničkim odorama kako zadužuju državne iPADove i fotkaju natpis urezan na kineskom:
“OVA DRŽAVA SE KROZ CIJELU ISTORIJU, UKLJUČUJUĆI I NAJNOVIJU SUOČAVA SA PERMANENTNIM NAPORIMA ZA NJENIM REKETIRANJEM… I SAMO SE POSTAVLJA PITANJE HOĆEMO LI DAVATI LEGITIMITET TOME NOVIM ZAKONSKOM RJEŠENJIMA”.
Prepoznali ste citat sa premijerskog sata. Neki vlasnici zemlje na primorju raskrinkani su kao reketaši. Zapamtiću taj datum - 24. 04. 2015. Ah, velika je stvar što se premijer Milo Đukanović izvukao iz neoliberalnog kala i povratio vjeru u državni intervencionizam, što je povratio vjeru u društvenu imovinu i krenuo u potragu za njom po Crnoj Gori. To što mu se svak sprda, to što mu se porodica nagrdi od para zadnjih četvrt vijeka, to ga čini smiješnim i žalosnim dok mjerka komšiji među - ali njega očigledno više nije briga, jer pronašao je novu vjeru u kojoj ništa nije tuđe. Druže Milo, vodi nas nazad u komunizam!
Bonus video:
