Ako se pitaš čemu građanski protesti, zamisli da ih nema. Samo zamisli ovu subotu što dolazi i kako u njoj osamnaesti sat otkucava tek predvečerje neradnog dana. Čitav mjesec si obuzet saopštenjima vlasti i opozicije, na društvenim mrežama si pratio ljuti boj, čitao si i gledao kako u medijima, iz broja u broj, iz večeri u veče, iz sata u sat, variraju istu temu. A, da – opozicione partije koje su se vratile u parlament najavljivale su hitno skupštinsko zasjedanje.
Ljudski je to – prolazi te radoznalost. Sit si i scena kovertiranja. Umoran do utrnuća od jedne te iste priče koja traje decenijama i samo dobija nova i nova obličja. Sve to što vidiš odavno znaš. Želiš da zaroniš u laku subotnju noć. Da pobjegneš od svega. Da ubiješ vrijeme.
Ipak, zamisli još malo i tu subotnju noć i sebe u njoj: od čega si to umoran i od čega to bježiš? Čuj taj tihi glas u sebi: od vlastite bespomoćnosti, od sebe samog? Možeš li ubiti vrijeme, ili vrijeme gazi tebe, dok uzaludno trošiš svoje trenutke? Napregni se, ako ga budeš opet i opet oslušnuo, taj glas u tebi postaće jači i pokazaće ti put. Ovi dani, ovaj vikend i ova subota nisu san, nisu ni stvarnost odvojena od tebe. Oni su tvoja mogućnost.
Protesti? Čućeš stare uličare, one koji su moć osvojili dok se ulicom valjala mržnja, govoriće ti kako se ozbiljni poslovi ne mogu obavljati izvan institucija. Čuj sebe i znaćeš: svako mjesto i svaki ljudski svijet je i za dobro i za zlo; za ljubav i za mržnju.
Ulica je ovih dana najlegitimnija i najlegalnija adresa u Crnoj Gori. Jedina institucija za koju se ulaznica ne kupuje kovertom. Ostalo su adrese, prividi. Institucije – utvare. Udešene da brane moć i nedodirljivost onoga Jednoga i najbližih njemu. Utvare, političke kao i druge nisu proste izmišljotine, one su svarni naši gospodari, sve dok im se pokoravamo. Dok ne upalimo svjetlost. Za početak, u sebi.
Sistem institucija /utvara se hrani žrtvama, kao mitska čudovišta. Zato caruje strah. Što bliže dvoru, to je jači. Strah jednih od drugih, strah od vlastitih tragova. Biti blizu tirana i diktatora zači biti let leptira oko svjetiljke. Drevna je to tema. Koliko je moćnih opsluživača režima došlo na red, koliko ih je skončalo u zatvorima i logorima, u mučilištima zajedno sa svojim bivšim žrtvama. Tako je to od carskih i sultanskih vremena. Biti veliki vezir je mnogo puta bila pripremna uloga za smrtnu presudu. Smrt je Hazjaninova spasila, vele mnogi, i samog Lavrentija Pavloviča da ne završi tamo gdje je, služeći odano, poslao hiljade drugova. Bio bi idealna žrtva. Dokaz da sistem nikome ne prašta i ni prema kome nema milosti. Obrasci moći nadživljavaju ideološke predznake. U našem sistemu institucija/ utvara opsluživači su potrošni materijal. Žigosani stahom da mogu biti žrvovani. Kao Migo, kao Sveto, kao Mugi...
Možda si vjernik. Vjeruješ li onima koji kažu da je Gospod mrgodni svemoćnik koji je podijelio ljude u vjere i nacije da bi se međusobno satirali? Despot koji voli udvorice, koji je milost namijenio onima koji mrze druge, takođe njegove stvorove?. Bio vjernik ili ne: u tebi je pakao i raj. Bez drugih živjeti ne možeš osim kao kreatura. Ruka je da se pruži.
Razumljiv je i taj tvoj strah i tjeskoba. I naviknutost na neslobodu je stara, biblijska tema. Prva pobuna protiv Mojsija, onih koje je izbavio nakon 400 godina egipatskog ropstva izbila je potaknuta strahom od slobode. U srcu bivših robova kucalo je pitanje: zašto smo se izmjestili iz sigurnosti okova, iz predvidivosti, zašto moramo da tragamo i hodimo nepoznatim putevima. Da biramo. Na tebe je red- hoćeš li da tražiš put ili da ugađaš svojoj ropskoj svijesti.
Sloboda nije isto što i pomama. Zahtjevi slobodnih ljudi moraju biti razumni i alternativni. Jer, ih se tiču. Jer, treba da omoguće da institucije ne budu utvare već odraz slobodne ljudske volje, uokviren zakonom. Tražeći put pronaći ćeš u sebi, najveći najznačajniji potencijal koji imaš: solidarnost prema drugome, i drugoga prema tebi. Decenijama te usitnjavaju, uvjeravaju da u carstvu socijalne džungle tvoj uspjeh zavisi od poraza drugog. Da osim halapljivosti, svaki drugi svoj dar trebaš pustiti da zakržlja. Probudi se. Izađi. Probaj. Rijetki su trenuci kad ovoliko tvoja sudbina zavisi od tvoje volje da je promijeniš. Niko nije važniji od tebe. Ove subote možeš da gledaš njih na televiziji, ne čitaj vijesti o njima. Ali možeš i ti da budeš vijest. Događaj.
Ljudi ubijene volje za slobodom ne mogu uspravno hodati kao ni oni bez centra ravnoteže. Pjesnici vele – ptica ne može letjeti previsoko ako leti na svojim krilima. Nađi let u sebi, žeđ za slobodom. Ti nisi ptica. Ti možeš više. Zamisli.
Tekst je preuzet iz nedjeljnika "Monitor"
Bonus video:
