Vječnost je samo ideal. Sve su prilike da idemo u susret novom januaru. Da, nejasno opoziciji i neznavenima koji ne poimaju mudrost istorijskih događaja i buna. K novom januaru dabogme, u depees mapi vječnosti nema drugih mjeseci. U svojim snoviđenima vide ih samo oni koji ne misle dobro ovoj današnjici, sebi i nezavisnoj Crnoj Gori. Takvima prepustiti vođenje države, grehota je i pomisliti.
Bandoglavci i naivčine ovisnici formalne logike, kalendara, pluralizma godišnjih doba i stege zakona, kojeg se drže ka’ pijan plota. Dva i dva bilo bi četiri, pak bi mnogi milioner preko noći postao puka sirotinja. Bliži se dakle čas kad će nekoliko sivih, istrošenih birokrata i umornih recitatora, papagaja ocvalih boja, prispjelih za dond PIO, morati herojski da padnu pred olujom II faze AB revolucije.
Spisak palih boraca se ovih dana strpljivo i pomno sastavlja na najvišem mjestu, isparavajući u etar putem Javnog servisa. Vođa je zacijelo omastiljavio jezik. Tužilaštvo čeka. Sigurni glasači spremni ka’ zapete puške. Svih četiri stotine hiljada.
Plodovi prve AB faze
Zagledani u nepregledne predjele prošlosti, davne i divne Tuđemile, rani srednji vijek i antiku, kuda sežu naši korijeni, nesmotreno previđamo epohalne pobjede koje se upravo odigraše pred našim očima. Kakvo je čudo navrnulo naše mlade komuniste da onako lasno i odrešito likvidiraju komunizam. I to ne onaj češki i poljski, uvozni Staljinov, nego lično naš - samoupravni. Zadužbinu natopljenu znojem i krvlju najboljih sinova naših naroda i narodnosti. Bestragaše ga žešće i temeljnije od najljućeg četnika.
Zašto tadijer ne uvesti bar jedan državni praznik - u januaru, razumije se - na dan kad smo smjelo otpočeli i ubrzo ukinuli društvenu svojinu, bratstvo i jedinstvo, radničku klasu. Pak u iste opanke krenuli, znajući kako - pošteno - u privatizaciju i pauperizaciju. Istina, tada se obećavalo suprotno, da će Socijalizam, društvena svojina biti odlučno spaseni, ali Bože moj, to se u filosofskoj literaturi zove lukavstvo istorije. Pa je za početak radnicima dato plaćeno odsustvo da skoknu do Dubrovnika i na Stradunu popiju kafu.
Kafa na Stradunu
Kakve veze ima ukidanje društvene svojine sa kapućinom, vidjeli su samo budući dukljanski akademici. E, no treba imati njino znanje i hrabrost. By the way, koliko je crnogorsko društvo željelo korijenite promjene vidi se i po tome što je prve višestranačke Izbore dobio podmlađeni SK kao garancija vječnosti postojećeg stanja. I crvenog oktobra. Za reformske stranke slabo je ko mario.
Na pravoj strani istorije
Da su reformisti kojim slučajem vršili privatizaciju bilo bi to logično, umjerenije i svrsishodnije. Nikome, međutim, društvena svojina i radnička klasa nijesu mogli toliko da omrznu kao onima koji su decenijama glumatali i pretvarali se da ih vole. Stoga su lažni komunisti onako lako mogli da postanu istinski i ostrašćeni kolonizatori - službenici stranog kapitala, lakomi rentijeri i potonji NATO promoteri. Ukratko, nije bilo boljeg i bržeg rješenja za poništenje socijalizma i tekovina njegovih, od samih „komunista“.
Naivna opozicija tu i tamo pomišlja da je raskućivanje Crne Gore mogao bilo ko da oposli. I da se „Investitorima“ pri ruci mogao naći neko sa više obzira prema interesima i potrebama ovog naroda. Opet krivo: ko je mogao temeljitije Crnu Goru učiniti ekonomski i moralno poharanom od izvornih suverenista. Ko uostalom na to ima veće pravo od njih. Koji su od početka bili „na pravoj strani istorije“.
Nije vijest ako milionski račun u stranoj banci ima neki vrhunski špekulant, pronalazač baruta ili posrednik kod prodaje Crnogorskog Telekoma. Ali ideolog koji se istrajno bavio idejama, teorijom i praksom komunizma i depees socijalizma, čovjek koji se cijelog svog života mučio da sroči jednu jasnu rečenicu... Istina, bio je sumnjiv akademicima dukljanskim - nije škola pojata - ali ko bi se drugi sjetio.
Bonus video:
